mikenska kultura

ilustracija
MIKENSKA KULTURA, čaša, grobni nalaz iz Mikene, 1550. do 1500. pr. Kr.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6

mikenska kultura, egejska kultura kasnoga brončanog doba, raširena isprva samo u kopnenom dijelu srednje i južne Grčke, a potom i na grčkim otocima s iznimkom Krete; nadovezuje se na heladsku kulturu. Nositelji su mikenske kulture Grci (tekstovi slogovnoga pisma linear B), koji su sami sebe nazivali Ahajcima. Podrijetlo mikenske kulture još nije dovoljno istraženo, a na njezin razvoj nedvojbeno je utjecala kretska (minojska) civilizacija te razvoj trgovačkih veza. Polovicom XVI. st. pr. Kr. mikenska kultura postigla je visok stupanj civilizacije, a već polovicom XV. st. pr. Kr., na vrhuncu moći, preuzela je vlast nad Kretom i cijelim egejskim prostorom. Osobito su snažne bile trgovačke veze s istočnim Sredozemljem, ali su se protezale i sjeverno u kontinentalnu Europu, dopremajući baltički jantar u južnu Grčku. Središta mikenske kulture nalaze se u središnjoj i južnoj Grčkoj, poglavito u sjeveroistočnom dijelu Peloponeza (Mikena, Tirint, Azina, Lerna, Dendra), Atici (Atena, Maraton), Meseniji (Pil, Peristerija, Kakovatos), Beotiji (Orhomen), te u Tesaliji (Jolk, Egina, otok Lefkada). Nositelji mikenske kulture nastanjivali su dobro utvrđene citadele, u središtu kojih je bila palača tipa megarona. Poput pisma lineara B, velik dio njihove materijalne kulture nastao je preinačivanjem i prilagodbom minojskih izvora. Masovna proizvodnja keramičkoga posuđa na lončarskome kolu omogućila je podjelu mikenske kulture na nekoliko razvojnih faza, označenih kao kasnoheladsko razdoblje I, II A, II B, III A, III B i III C. Većina naselja osnovana je već potkraj srednjoheladskoga razdoblja, ali su tragovi arhitekture neznatni sve do XIV. st. pr. Kr. Ranomikenskomu razdoblju pripadaju i grobovi u rovu iz Mikene (XVI. st. pr. Kr.). Srednjomikensko razdoblje obilježavaju grobovi tipa tolosa u okolici Pila i Sparte (Vafio) te u Argolidi i Atici. Mikenjani su vjerojatno polovicom XV. st. pr. Kr. zauzeli i Knos na Kreti, na što upućuju ratnički grobovi s mikenskim oružjem u njegovoj blizini kao i novi stil palača u minojskoj umjetnosti. Najveće širenje mikenske kulture dogodilo se tijekom kasnoheladskoga razdoblja III A i III B u XIV. i XIII. st. pr. Kr. Vodeći gradovi s palačama bili su u nekoj vrsti vojno-političkoga saveza utjecaj kojega se širio daleko izvan grčkoga kopna. Potkraj XIII. st. pr. Kr. nastale su i prve mikenske kolonije na Rodu, a možda i na Cipru (Enkomi), a utjecaj mikenske kulture snažno se osjećao i na Siciliji, južnoj Italiji, dok su pojedini nalazi, osobito oružja i obrambene ratničke opreme te keramike, pronađeni na većem broju nalazišta u balkanskome zaleđu, poglavito u grobovima tamošnjih željeznodobnih plemenskih odličnika. Nakon 1200. pr. Kr. dolazi do nagle propasti kulture, mnogi su gradovi napušteni, a drugi gube nekadašnje značenje. Postoje mnoge teorije koje su pokušale objasniti propast mikenske kulture, od prirodnih katastrofa i uništenja okoliša do invazija novih populacija. Najpoznatija je ona o tzv. dorskoj seobi, odnosno o doseljenicima sa sjevera.

Unutar mikenskoga religijskoga kompleksa uz imena drugdje nepoznatih bogova (tekstovi na linearu B) susreću se i imena koja pripadaju potonjem antičkomu panteonu: sigurni su Hera, Zeus, Posejdon, Artemida, Hermo. Na prikazima se najčešće javlja lik božice zaštitnice, a zastupljeno je i svećenstvo obaju spolova.

Mikenski jezik najstarije je zabilježeno narječje grčkoga jezika (tekstovi na linearu B); oblik je arkadijsko-ciparske grane grčkoga jezika i posvjedočen je na vladarskim tekstovima od XIII. st. pr. Kr. (možda i ranije) u Mikeni, Tirintu, Tebi, na Kreti.

mikenska kultura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 24.6.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40707>.