Miklošič, Franc, slovenski jezikoslovac (Radomerščak pri Ljutomeru, 20. XI. 1813 – Beč, 7. III. 1891). Svestran slavist svjetskoga glasa, jedan od osnivača suvremene slavistike. Studirao i doktorirao filozofiju i pravo u Grazu i Beču. Od đačkih i studentskih dana družio se i surađivao sa S. Vrazom, sam se bavio književnošću, podržavao ilirizam i pisao pjesme na ilirskom jeziku. Od 1844. Kopitarov nasljednik u bečkoj dvorskoj knjižnici, od 1848. član bečke Akademije znanosti, a od 1849. do 1885. profesor na Sveučilištu u Beču. Svestran jezikoslovac, bavio se indoeuropeistikom, paleoslavistikom, poviješću slavenskih jezika, poredbenom gramatikom, leksikologijom, slavenskom dijalektologijom i onomastikom. Objavio mnoštvo jezičnih analiza, ocjena, komentara i kritičkih izdanja staroslavenskih tekstova (Suprasaljski zbornik, Nestorov ljetopis, Legenda o sv. Ćirilu, Život sv. Metoda), pisao udžbenike, npr. iz staroslavenskoga (Nauk o glasovima staroslavenskoga jezika – Lautlehre der altslovenischen Sprache; Morfologija staroslavenskoga jezika – Formenlehre der altslovenischen Sprache; Rječnik staroslavenskoga jezika – Lexicon linguae slovenicae veteris dialecti, sve 1850), školske priručnike i čitanke za slovenske škole (Slovenska berila, V–VIII), povijesnofilološke rasprave u kojima među ostalim brani od Kopitara preuzetu panonsku hipotezu o podrijetlu starocrkvenoslavenskoga jezika (Glagoljski – Glagolitisch, 1859), onomastičke studije (Tvorba slavenskih osobnih imena – Die Bildung der slavischen Personennamen, 1859), rasprave o narodnoj predaji, običajima i književnosti (među ostalim o Hasanaginici, o srpskoj i hrvatskoj junačkoj epici) i dr. Istraživao neslavenske utjecaje na slavenske jezike (Tuđice u slavenskim jezicima – Die Fremdwörter in den slavischen Sprachen, 1866). Zanimao se i za neslavenske balkanske jezike – albanski i rumunjski, o kojima je objavio temeljne filološke radove (Albanska istraživanja – Albanische Forschungen, I–III, 1870–71). Objavio 34 samostalne knjige (u 44 sveska) i više od 100 različitih radova i monografija, tiskanih uglavnom u publikacijama bečke Akademije znanosti. Najznačajnija su mu djela Poredbena gramatika slavenskih jezika (Vergleichende Grammatik der slavischen Sprachen, I–IV, 1852–75) i Etimološki rječnik slavenskih jezika (Etymologisches Wörterbuch der slavischen Sprachen, 1886). Rječnik staroslavenskoga jezika preradio je i proširio u Staroslavensko-grčko-latinski rječnik (Lexicon Palaeoslovenico-Graeco-Latinum, 1862–65).
