Milčec, Zvonimir, hrvatski novinar i književnik (Zagreb, 3. IX. 1938 – Zagreb, 17. IV. 2014). U Zagrebu je završio srednju grafičku školu te studij hrvatskog jezika i crtanja na Višoj pedagoškoj školi, a u Beogradu novinarsku školu. Radio je kao reporter, kolumnist, urednik izdanja i pomoćnik glavnog urednika u Večernjem listu, potom kolumnist u Jutarnjem listu i Večernjem listu. Izdavao je kao glavni urednik 1995. gradske novine Zagrebački trg. U punom smislu riječi zagrebački pisac, najpoznatiji je po novinskim feljtonima pisanima u kozerijskoj tradiciji Augusta Šenoe, A. G. Matoša i Vjekoslava Majera, u kojima je oživljavao zagrebačku prošlost, upozoravao na ugrožen urbani identitet, što je vješto spajao s aktualnim temama. Feljtoni su mu objavljeni u knjigama Zadnja pošta Zagreb (1973), Pozdravi doma (1975), Zagreb je Zagreb (1981), ZGode (1985), Pješak u Zagrebu (1988), Zagrebačka linija fronte (1992), Od Zagreba su ljepše samo Zagrepčanke (1993), Zagreb je inače lijep (2001), Fakat Zagreb (2004) te Zagrepčani i vaši i naši (2008). Autobiografske je naravi knjiga Moj zagrebački rukopis (2007). U bogatoj ilustriranoj knjizi Pozdrav iz Zagreba (1986) predočio je arhiv zagrebačkih razglednica, u knjizi Galantni Zagreb (1989) korespondenciju A. Šenoe i njegove supruge Slavice, a kulturnom i anegdotalnom poviješću Zagreba, njegove svakodnevice i institucija bavio se u knjigama Dinamovo proljeće (1982), Povratak bana (1990), Nečastivi na kotačima: civilizacijske novosti iz starog Zagreba (1991), Zagrebački gradonačelnici (1993), Volite li Zagreb? (2007) i dr. I njegova fikcionalna proza bliska je feljtonima. U romanima U Zagrebu prije podne (1973) i Čovjek od novina (1997) te u kasnim zbirkama Tekuće priče (2002) i Seniori (2005) do izražaja dolazi zagrebačka tematika i njegovo profesionalno novinarsko iskustvo. Posebno su popularni njegovi romani za djecu Zvižduk s Bukovca (1975), koji čini svojevrsnu trilogiju s nastavkom Posljednji zvižduk (1980) i Tajnom krvavog nosa (2009), a u kojima je, koristeći dječačku pripovjednu perspektivu, izgradio mitologiju svojega zagrebačkoga kvarta, Bukovca i Maksimira. Njegova je proza pisana jednostavnim stilom, sentimentalna je i duhovita, što mu je priskrbilo dobru čitateljsku recepciju.
