Milhaud [mijọ'], Darius, francuski skladatelj (Aix-en-Provence, 4. IX. 1892 – Ženeva, 22. VI. 1974). Školovao se na Konzervatoriju u Parizu (P. Dukas, Gustave Leroux, André Gédalge), pohađao također tečajeve dirigiranja kod V. d’Indyja u Schola cantorum. Od velike važnosti u njegovoj karijeri bilo je prijateljstvo s književnicima F. Jammesom, P. Claudelom i A. Gideom. U razdoblju 1917–18. Milhaud je zajedno s Claudelom radio u francuskoj ambasadi u Rio de Janeiru. Godine 1919. vratio se u Pariz, gdje je uz E. Satiea, J. Cocteaua i A. Honnegera postao jednom od vodećih figura grupe Šestorica (Les Six). Tijekom 1920-ih intenzivno je putovao, držao predavanja i nastupao kao pijanist izvodeći uglavnom vlastita djela (London, SAD, Sovjetski Savez i Beč, gdje je upoznao A. Schönberga, A. Berga i A. Weberna). Nakon izbijanja II. svjetskog rata Milhaud je 1940. emigrirao u SAD, gdje je predavao na Mills Collegeu u Oaklandu i vodio ljetne tečajeve u Aspenu. Godine 1947. vratio se u Pariz te je bio imenovan profesorom kompozicije na Konzervatoriju, nastavivši djelovati i u SAD-u. Napisao je velik broj djela (više od 400), a njegovo stvaralaštvo obuhvaća gotovo sve vrste i oblike: opere, balete, orkestralnu (od toga 12 simfonija), komornu (od toga 18 gudaćih kvarteta) i solističku glazbu, glazbu za djecu, filmsku i scensku glazbu, aranžmane. U povijesti glazbe XX. st. povezuje ga se s novoklasicističkom strujom koja je, za razliku od novoglazbenih strujanja, nastojala očuvati tradicionalne vrijednosti (tonalitet, forme i sl.). Premda upoznat s naporima Druge bečke škole, Milhaud je stvarao na tradiciji J.-Ph. Rameaua, H. Berlioza, Ch. Gounoda i E. Chabriera. U njegovu skladanju očit je i utjecaj provansalskog okružja u kojem je odrastao (npr. Karneval u Aixu – Le Carnival d’Aix, 1926; Trubadurska pjesma – Chanson de troubadour; Provansalska suita – Suite provençale, 1936), egzotičnoga svijeta, latinskoameričke popularne glazbe folklora različitih područja (Saudades do Brasil, 1920; Kentuckiana, 1948; Le Globe trotter, 1956), elemenata jazza, na što je utjecao boravak u Londonu i SAD-u (Tri rag capriccia – Trois rag caprices, 1922), te pripadnosti židovskom narodu (Židovske pjesme – Poèmes juifs, 1916; David, 1954; Oda za Jeruzalem – Ode pour Jérusalem, 1972). Premda je melodija jedan od najvažnijih elemenata njegove glazbe, specifičan odnos prema nemirnom i nestalnomu ritmu ogleda se u mnogim skladbama. Milhaud je jedan je od prvih autora XX. stoljeća koji je skladao koncert za udaraljke (1929).
