Milić, Vinko, hrvatski političar i publicist (Split, 1834 – Split, 22. IV. 1910). Nakon studija prava u Padovi i Grazu služio kao sudski činovnik u Splitu, Stonu i Vrgorcu. God. 1860. imenovan za pristava županijskoga Sudbenoga stola u Rijeci, a 1862. premješten u Varaždin, gdje je od 1865. obavljao dužnost sudbenoga vijećnika. God. 1866. kao zastupnik u Hrvatskom saboru sudjelovao u radu regnikolarne deputacije, koja je povela pregovore s Ugrima oko nagodbe. Nakon sukoba s banskim namjesnikom L. Rauchom bio je umirovljen te se vratio u Dalmaciju (1868). Ubrzo potom stupio je u državnu službu, a 1886. postao predsjednik Okružnoga suda u Dubrovniku. Kao član Narodne stranke (poslije Hrvatske stranke) bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru (1895–1910). Od 1900. do 1906. obnašao dužnost splitskoga gradonačelnika. Jedan od utemeljitelja politike novoga kursa i Riječke rezolucije (1905). U nizu njegovih novinskih članaka o aktualnim političkim problemima (u novinama Gazzetta di Fiume, Glasonoša, Pozor, Obzor, Narodni list, Novi list) poglavito se ističu prilozi u kojima je polemizirao s N. Tommaseom i autonomašima, osuđivao Schmerlingov centralizam i zalagao se za federalističko uređenje (početkom 1860-ih). Zapažene su i njegove polemike s M. Pavlinovićem o radu Narodne stranke (1870-ih) te zalaganje za upotrebu glagoljice u katoličkom bogoslužju (1901–03). Djela: Nikoli Tommaseu: Slavo-Dalmatinci tj. pitanja od domovinskog interesa (A Niccolò Tommaseo: i Dalmato-Slavi ossia i quesiti di patrio interesse, 1861), Postanak Riečke resolucije i njezine posljedice (1907).
