Molière

ilustracija
MOLIÈRE

Molière [mɔl·jε:'ʀ] (pravo ime Jean-Baptiste Poquelin), francuski komediograf (Pariz, kršten 15. I. 1622Pariz, 17. II. 1673). Iz obitelji tapetara, školovao se kod isusovaca, diplomirao pravo. Od 1643. nastupao je kao kazališni glumac, 1645–58. putovao provincijom s vlastitom družinom L’Illustre Théâtre te je u tom razdoblju započeo pisati farse i komedije zapleta. Vrativši se u Pariz postigao je velik uspjeh komedijom Kaćiperke (Les Précieuses ridicules, 1659). Potom je osnovao stalnu trupu, s kojom je izvodio vlastite komade, djelujući isprva pod pokroviteljstvom kraljeva brata vojvode od Orléansa, a od 1665. kralja Luja XIV., po narudžbi kojega je napisao 12 komedija-baleta, među kojima je najpoznatiji Građanin plemić (Le Bourgeois gentilhomme, 1670). Istodobno je napisao niz komedija karaktera. U Školi za muževe (L’École des maris, 1661) započeo je s uporabom stereotipnih komičnih situacija radi zagovaranja razumnoga prihvaćanja ljudske naravi, što se podudaralo s onodobnom galantnom kulturom dvora i pariških salona. Slijedila je njegova prva velika komedija, Škola za žene (L’École des femmes, 1662), kritika seksualnoga licemjerja, potom Tartuffe (1664), s naslovnim likom lažnoga pobožnika koji iz koristoljublja potiče svojega kućedomaćina na vjerski fanatizam. Tema je te komedije maska, omiljena u baroku, ali ju tretira klasicistički pa se odlikuje savršeno provedenim jedinstvom mjesta, vremena i radnje. Tartuffe, jedan od vrhunaca autorova komediografskog umijeća, temeljno je komad o strahu kao psihološkoj i moralnoj podlozi na kojoj izrasta potreba za vođom, što otvara put fanatizmu i tiraniji (preko naslovnoga lika sugerira se opasnost svake ideologije). Nakon premijere u Versaillesu, komad je pod pritiskom bigotnih krugova bio zabranjen, a ponovno je odobren za prikazivanje tek 1669., nakon niza preradbi. Komedija Don Juan ili kamena gozba (Dom Juan ou le festin de pierre, 1665) također je izazvala sablazan zbog ismijavanja lika pobožnog ali ograničenoga Sganarellea nasuprot raspusnomu i slobodoumnom naslovnom junaku, koji završava u paklu tek nakon niza užitaka. Mnogobrojnošću epizoda i ambijenata taj je komad blizak duhu baroknih tragikomedija, s jedinstvom tek na karakterološkoj razini, odnosno na komičkoj oprjeci don Juana i Sganarellea, ali i sa slojevitom dvosmislenošću tretmana naslovnoga lika. Mizantrop (Le Misanthrope, 1666) uglađena je salonska komedija usredotočena na lik oštroumnoga mizantropa Alcestea, ispunjena gađenjem prema površnim etičkim normama. Zbog suptilna i krajnje suzdržana smijeha i gotovo potpune odsutnosti pučke komike, to se djelo smatra vrhuncem i klasicističke komedije i Molièreove profinjenosti, uz povremeno gotovo tragički osjećaj svijeta. Junak je Mizantropa semantička, ali ne i vrijednosna suprotnost Tartuffeu; Molière naime ne vjeruje u apsolutnu vrlinu već traži ravnotežu i umjerenost pa je Alcesteov gorljivi idealizam ipak opasan. Među komedijama izdvajaju se još Liječnik protiv volje (Le Medecin malgré lui, 1666), Amfitrion (Amphitryon, 1668), u kojoj se ponovno približava baroknoj poetici, George Dandin (1668), bliska farsi, s intrigom o ljubomornome mužu i nevjernoj ženi, Škrtac (L’Avare, 1668), u kojoj komične situacije vezane uz junaka više pokazuju apsurd i izmještenost svijeta nego veselje, Scapinove spletke (Les Fourberies de Scapin, 1671), s prevladavanjem pučkoga humora, Učene žene (Les Femmes savantes, 1672), Umišljeni bolesnik (La Malade imaginaire, 1673). U salonskim je pak jednočinkama Kritika Škole za žene (La Critique de l’École des femmes, 1663) i Versailleska improvizacija (L’Impromptu de Versailles, 1663) izrazio neka poetička stajališta. Molière je tvorac velike klasicističke komedije karaktera, koju je često kombinirao s komedijom običaja i farsom oslanjajući se pritom na različite izvore (antički autori, srednjovjekovni fabliau, F. Rabelais, talijanska komedija dell’arte). Razumno je poštovao stroga pravila klasicizma, vodio je računa o svim ukusima, od puka do dvora, što njegovu humoru daje širok registar, a produbljenom psihološkom analizom srodan je klasicističkim moralistima svojega doba. Temeljene na neprestanoj napetosti između mudroga i luckastoga, supostojanju pravoga i krivoga te suprotstavljanju naučenoga prirođenomu, odnosno duha naravi, Molièreove se komedije mogu čitati i kao tekstovi u kojima se suptilnim grupiranjem karaktera, aranžiranjem prizora, govora i ponašanja neprestano varira i evocira središnja tema. Njegova su djela od prvih izvođenja trajno prisutna na svjetskim pozornicama. Rano su se prevodila i prerađivala u Hrvatskoj. (→ frančezarije)

Molière. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 11.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41600>.