monada (grčki μονάς, genitiv μονάδος: jedinica), nedjeljiva jedinica. Pitagora i Euklid smatrali su monadom brojnu jedinicu, a Platon ideje. U kršćanstvu monada je jednostavni, potpuno u sebe zatvoreni prvobitni nositelj supstancijalnoga bitka, ali je istodobno i nešto duševno, zato što posjeduje mogućnost stvaranja predodžbi i težnji na temelju predočenoga. Bog se smatrao monadom monada, tj. beskonačnom monadom koja je stvorila svaku konačnu monadu. To se shvaćanje održalo sve do G. Bruna. Bruno spaja pitagorejsko shvaćanje monade s demokritovskom idejom atoma. G. W. Leibniz prvi je razvio sustavno naučavanje o monadama (monadologija). Po njem monada je jednostavno supstancijalno-dinamično biće ili središte sila, subjekt doživljajnih stanja. Monada stoji u određenim odnosima s drugim monadama kao i prema cjelini svih monada; ona »reprezentira« i »odslikava« univerzum prema svojoj »točki gledišta« i stupnju svijesti. Monade »nemaju prozora«, a njihov je međusobni odnos uređen na osnovi preetablirane harmonije.
