monofizitizam (biz. grč. μονοφυσιτισμός: od mono- + grč. φύσις: narav), kristološko naučavanje po kojem u Kristu postoji samo jedna narav, i to božanska (odnosno božanska i čovječja kao jedinstvena), a ne dvije i odvojene, božanska i čovječja; teolozi su raspravljali o tom pitanju već u IV. st. Monofizitizam je potekao iz aleksandrijske teološke škole kao radikalna oprjeka nestorijanizmu, koji je prenaglasio Kristovo čovještvo. Začetnik je naučavanja egipatski monah Eutih (oko 378–454), arhimandrit u jednome manastiru kraj Carigrada, koji ga je ubrzo proširio. Njegovo naučavanje osudio je carigradski patrijarh Flavijan, ali ga je podupro aleksandrijski patrijarh Dioskur. Zajedno sa svojim pristašama Eutih je svoje naučavanje nametnuo 449. na koncilu u Efezu, nazvanom razbojničkom sinodom (latrocinium Ephesinum). U Dogmatskoj poslanici Flavijanu papa Leon I. Veliki podupro je carigradskoga patrijarha i izložio nauk o tzv. hipostatskoj uniji dviju naravi u Kristu. Na Kalcedonskom koncilu (451) monofizitsko je naučavanje osuđeno. No monofizitizam je i nakon toga uhvatio duboke korijene u Egiptu i Siriji, gdje su organizirane zasebne crkve po nacionalnom i jezičnom načelu: Armenska, Koptska, Etiopska, Sirijska i Mezopotamska crkva. Nakon širenja islama u Egiptu, Siriji i Mezopotamiji (VII. st.) broj se vjernika monofizitskih crkava postupno smanjivao. – Sljedbenici monofizitizma nazivaju se monofiziti.
