facebook  twitter  Ispisi
ilustracija
MORLACI, muškarac iz okolice Zadra, gravura iz XVIII. st.
ilustracija1ilustracija2

Morlaci, ime kojim je nazivano kontinentalno stanovništvo mletačke Dalmacije. Naziv vjerojatno potječe od bizantskogrč. Μαυρόβλαχοι (Morovlasi), kako su se nazivali pastiri, potomci balkanskih starosjedilaca. U prijevodu na hrvatski jezik naziv Morovlasi značio bi Crni Vlasi; pridjevak »crni« vjerojatno su dobili po svojoj prepoznatljivoj odjeći od mrka sukna. Iz spomenutoga grčkoga naziva potekao je potonji latinski naziv Morlachus (Murlachus), odnosno talijanski Morlacco.

Hrvatski izvori od srednjega vijeka bilježe Morovlahe, a jedan od najstarijih spomena je onaj u Senjskome statutu (XIV. st.), gdje se navodi i da »Morovlasi kao pastiri putuju od zimišta k ljetištu na planinu i natrag«. U srednjovjekovnim dubrovačkim ispravama također se susreće naziv Morablachi (Morolacchi), a od 1420. nailazi se i na skraćeni naziv Morlachi. U starijim su se hrvatskim izvorima Morlaci, odnosno Morovlasi, često poistovjećivali s Vlasima. O tome svjedoče mnogobrojni primjeri, kao što je dokument iz 1405. koji spominje »Vlahe ili Morlake« (Olakonorum seu Morolakorum).

I mletački izvori kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka koriste naziv Morlaci u različitim kontekstima i s različitim značenjima. Tako su se u izvorima od kraja XV. do XVIII. st. Morlacima nazivali prebjezi ili doseljenici (i katoličke i pravoslavne vjere) iz Osmanskoga Carstva, koji su stupili u mletačku vojnu službu ili koji su se naselili u zaleđu istočne obale Jadrana (od Istre i Kvarnera do Bara), pa čak i na neke otoke (Krk). Tim su imenom (Morlacchi, Murlacchi) Mlečani nazivali i stanovništvo u zaleđu dalmatinskih gradova, koje se prije Kandijskoga rata (1645–69) nalazilo pod osmanskom vlašću ili je živjelo uz mletačko-osmansku granicu. U mletačkim izvorima katkada je naziv Morlaci obuhvaćao i cjelokupno seljačko stanovništvo izvan zidina dalmatinskih gradova, jednako kao što je u novije doba planinsko stanovništvo u zaleđu dalmatinskih gradova označivano zajedničkim imenom Vlasi ili Vlaji. Naziv Morlak proširio se i na zemljopisne pojmove: primjerice, Velebit je nazivan Planinom Morlaka (Montagne della Morlacca), kraj podno njega Morlachia, a Velebitski kanal Morlačkim kanalom (Canale della Morlacca). Premda se stočarstvo navodi kao glavno zanimanje Morlaka, u doba mletačko-osmanskih ratova Morlaci su imali zapaženu ulogu kao vojnici, ali i kao trgovci i prenositelji robe ili poruka (tekliči). Radi osiguranja granice prema Osmanlijama, mletački upravitelji u Dalmaciji posebnim su povlasticama i privilegijima poticali morlačke starješine (serdare) i njihove obitelji na naseljivanje teritorija pod mletačkom vlašću i na borbu protiv Osmanlija. Najveći broj Morlaka naselio se u zaleđu dalmatinskih gradova, napose u Ravnim kotarima, tijekom XVII. st., u vrijeme mletačko-turskih ratova (Kandijski rat 1645–69; Morejski rat 1684–99). Morlaci su bili poznati kao vješti ratnici, a u narodnim pjesmama posebno je opjevano junaštvo morlačkih junaka Ilije i Stojana Jankovića, Petra i Ilije Smiljanića, Marka Sorića i Stanka Sočivice. Nakon propasti Mletačke Republike (1797) i prestanka mletačke vlasti u Dalmaciji, naziv Morlaci polako nestaje iz uporabe. Morlački običaji i tradicija već su od XVIII. st. privlačili zanimanje putopisaca i znanstvenika. Tako je, opisujući svakodnevni život stanovnika Dalmatinske zagore, talijanski putopisac A. Fortis u svom djelu Putovanje po Dalmaciji (1774) prikazao običaje Morlaka. U doba romantizma (XIX. st.), patrijarhalan način života i običaji Morlaka postali su vrlo zahvalna tema (»morlakizam«) književnicima i znanstvenicima (I. Lovrić, M. Kažotić, Ch. Nodier, P. Mérimée i dr.), a u novije doba njihova prošlost sve je zanimljivija povjesničarima.

Pitanje etničke pripadnosti Morlaka još je prijeporno u historiografiji. Pokušaj srpske historiografije da naziv Morlak uporabi kao istoznačnicu za pravoslavno (a time i srpsko) stanovništvo u zaleđu dalmatinskih gradova nije znanstveno utemeljen, jer se u mnogobrojnim povijesnim izvorima spominju Morlaci katolici, odnosno Morlaci »katoličke ili grčke vjere«. Premda se u izvorima spominju i kao »narod«, Morlaci to, čini se, nisu bili, niti se može reći da su pripadali isključivo jednoj etničkoj skupini, jer je ime Morlak ponajprije bilo zbirno ime kojim su Mlečani označivali sve došljake s teritorija Osmanskoga Carstva (i katolike i pravoslavne). Tijekom povijesti potomci Morlaka u zaleđu dalmatinskih gradova asimilirali su se s Hrvatima i Srbima, uglavnom prema vjerskoj pripadnosti.

STRUKE: