Nagy [nα], Imre, madžarski političar (Kaposvár, 7. VI. 1896 – Budimpešta, 16. VI. 1958). Nakon zarobljavanja u I. svjetskom ratu pridružio se komunistima i borio u Crvenoj armiji. Od 1918. bio je član KP Madžarske. Nakon pada Madžarske Sovjetske Republike razvio je ilegalnu revolucionarnu djelatnost. Od 1930. do 1944. boravio je u Moskvi i radio u Institutu za agrarne znanosti. God. 1944. sa sovjetskim se trupama vratio u Madžarsku i sudjelovao u uspostavi poslijeratne vlade. Nakon rata bio je nositelj visokih položaja u partiji (član Centralnoga komiteta i Politbiroa) i vladi (ministar poljoprivrede i unutarnjih poslova). Zbog suprotstavljanja agrarnoj politici 1949. isključen je iz Politbiroa, a 1951., nakon javnoga pokajanja, primljen natrag. God. 1952. bio je zamjenik predsjednika vlade, a nakon smrti J. V. Staljina 1953. kao predstavnik novih, reformističkih strujanja, postao je predsjednik vlade i provodio program ograničene gospodarske liberalizacije. God. 1955. ondašnje ga je vodstvo Partije sa staljinistom M. Rákosijem na čelu, nezadovoljno njegovom politikom, smijenilo sa svih položaja i isključilo iz Partije. U listopadu 1956. ponovno je bio primljen u Partiju te je postao vodeća ličnost narodne pobune do koje je došlo prerastanjem studentskih demonstracija od 23. X. u oružanu pobunu i revoluciju. Kao zastupnik protusovjetskih strujanja Nagy je 24. X. postao predsjednik koalicijske vlade. Dana 1. XI. proglasio je povlačenje Madžarske iz Varšavskoga pakta i od UN-a zatražio priznanje Madžarske kao neovisne države pod zajedničkom zaštitom velikih sila. Sovjetske su trupe 4. XI. ušle u Budimpeštu i skršile ustanak, a Nagy se sa suradnicima sklonio u jugoslavensku ambasadu. Nakon potpisivanja jugoslavensko–madžarskog sporazuma o prestanku azila uz pisanu izjavu vlade J. Kádara kojom se jamči njegova sigurnost, Nagy je 22. XI. napustio ambasadu, ali su ga sovjetske vlasti iste večeri uhitile i deportirale u Rumunjsku. Na tajnom procesu u Budimpešti 1958. zajedno s generalom Palom Maléterom i nekolicinom suradnika osuđen je kao kontrarevolucionar i smaknut. Rehabilitiran je državnim aktom 16. VI. 1989.
