narodni ili folklorni plesovi, plesovi tradicijskih seoskih zajednica. Narodni plesovi odražavaju povijesne, društveno-gospodarske i kult. osobitosti pojedinoga kraja i kulture. Imaju značajnu društv. ulogu, jer svako veće okupljanje pojedine skupine ili zajednice prati i plesno zbivanje tijekom kojega se ljudi bolje upoznaju, povezuju, pokazuju svoje duhovne i tjelesne sposobnosti te, plešući, izražavaju osjećaje koje drugim oblicima komunikacije ne mogu tako izravno izraziti. Različiti načini sudjelovanja u plesu različito pokazuju također društv. položaj pojedinca u zajednici. Narodni plesovi često su neizbježan dio i vrhunac rituala, u prošlosti s naglašenom magijskom ulogom, a u suvremenome životu sa simboličkim značenjem u procesima identifikacije. Neki su narodni plesovi po svojstvima i raširenosti veće starine i ukorijenjenosti na tlu Hrvatske: kolo, tanci, balun, staro sito, dučec i dr. Kao svoju tradiciju Hrvati su s vremenom prihvatili i plesove susjednih europskih zemalja, koji su u određenome razdoblju bili modni hit, kao što su: čardaš, furlana, kvadrilja, mazurka, polka, rašpa, schotisch, siebenschritt, štajeriš, oberštajer, valcer, palegaj, kukunješće i sl. U ritualima uz određene nadnevke u godini te sve više kao scenske izvedbe plešu se i plesovi s mačevima: bojna moreška u gradu Korčuli i lančani plesovi kumpanije u selima otoka Korčule, lastovsko pokladarsko kolo, bal u maškare u Putnikovićima na poluotoku Pelješcu te kraljice u Slavoniji i Srijemu. S obzirom na glazbenu pratnju narodni plesovi mogu biti bez pratnje (nijemo kolo), uz vokalnu pratnju (pjevana kola i tanci uz tarankanje), uz vokalno-instrumentalnu pratnju (kolo, drmeš). Prema držanju plesača mogu biti solistički, u paru, u trojkama, četvorkama, kolu (otvorenome, zatvorenome). Narodni plesovi mogu biti obrednoga karaktera uz godišnje i životne (npr. svadbu) običaje, mogu se plesati uz rad, kao dio polit. rituala ili za zabavu kao društv. plesovi. Prema koreološkim svojstvima i stilu razlikuju se po regijama: srednjoeuropski kult. utjecaji odsudni su za nizinsku i središnju Hrvatsku te za mediteranski dio, a u gorskoj se Hrvatskoj ističu jugoistočnoeuropski (balkanski) utjecaji. Stariji tradicijski sloj hrvatske plesne kulture više se zadržao u Bilogori, Podravini i Slavoniji (u zbijenim kolima sitnijih plesnih koraka) te dalm. zaleđu (pjevana i nijema kola). Od kraja XIX. st. srednjoeuropski utjecaji očiti su u prihvaćanju plesova u paru. Parovi plešu po zamišljenoj plesnoj kružnici u smjeru obrnutom od kretanja kazaljke na satu, okrećući se intenzivno svaki oko svoje osi u smjeru kretanja kazaljke na satu. U sjeverozap. Hrvatskoj najpoznatiji je i najpopularniji ples drmeš s mnogim inačicama, uz snažno drmanje tijela, sličan čardašu i starijemu tancu. Pleše se uz dude, u Slavoniji kao kolo uz gajde i uz tamburaške sastave s violinama (guce, pilare). U središnjoj, planinskoj Hrvatskoj, Lici i dalm. zaleđu pleše se mišnjača uz mijeh i nijemo kolo koje nije zbijeno kao u panonskome području, nego se plesni prostor svladava intenzivno, sa snažnim poskocima, ugl. u smjeru kretanja kazaljke na satu. Slično je i na zadarskom i šibenskom otočju. U obalnim i otočnim selima Dalmacije značajna je heteroritmija u izvedbi kola i prateće pjesme, često između neparnoga trodijelnog metra plesnoga koraka i parnoga, dvodijelnog metra pjesme. U kolu plešu i nepravilno raspoređeni parovi plesača krećući se u obje strane (linđo). U Dalmaciji, Istri i na Kvarneru plesanje parova u kolu uz brzo okretanje, os. žena, izmjenjuje se s plesanjem u dva nasuprotna reda, muškarci odijeljeno od žena, u obliku kontradance, uz mijenjanje strana i povremeno približavanje i udaljavanje redova i prebiranje nogama. Narodni ples proučava etnokoreologija.
