nekretnina, u pravnome smislu, stvar koja se ne može premještati, a da joj se ne uništi bit. Nekretnina je zemljišna čestica sa svime što je s njom razmjerno trajno povezano, na njezinoj površini ili ispod nje, organski ili građenjem (raslinje, zgrade). Takvo shvaćanje potječe još iz rimskoga prava po načelu da ono što je podignuto kao trajan objekt na zemljištu dijeli sudbinu zemljišta (superficies cedit solo). To načelo nije vrijedilo u svim pravnim poredcima (srednjovjekovnima, socijalističkima), pa je tada zgrada mogla biti posebna nekretnina, bez zemljišta na kojem stoji, a i pojedini dijelovi zgrade (stanovi, poslovne prostorije) mogli su biti posebne nekretnine, bez zemljišta i bez zgrade. U suvremenom je pravu, pa tako i hrvatskome, prihvaćeno načelo jedinstva opće nekretnine, tako da vlasništvo zemljišta obuhvaća i zgradu i njezine dijelove, a pojedini dio zgrade može u vlasništvu imati samo suvlasnik cijele nekretnine (etažno vlasništvo). Da bi se isključilo djelovanje načela jedinstva nekretnine, treba osnovati posebno pravo (pravo građenja, koncesiju), a kad ono prestane, opet se uspostavlja jedinstvo.