Nemec, Krešimir, hrvatski književni povjesničar i teoretičar (Županja, 29. V. 1953). Diplomirao je 1977. jugoslavistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1985. doktorirao disertacijom Integracija i organizacija diskurzivnog u suvremenoj pripovjednoj prozi te radio 1979–2018 (od 1996. kao redoviti profesor); od 2018. do umirovljenja 2022. bio je redoviti profesor na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Od 2008. redoviti član HAZU-a, bio je urednik časopisa Forum 2010–22. Zaokupljen teorijom pripovijedanja i povijesnim razvojem novije hrvatske pripovjedne proze, u knjizi Pripovijedanje i refleksija (1988) iskazao se preciznim, teorijski osmišljenim analizama, a u knjizi Čitanje grada (2010) interpretirao je urbano iskustvo u novijoj hrvatskoj književnosti. Središnje mjesto u njegovu opusu zauzima trosveščana historiografija hrvatskoga romana (Povijest hrvatskog romana: od početaka do kraja 19. stoljeća, 1994; Povijest hrvatskog romana: od 1900. do 1945. godine, 1998; Povijest hrvatskog romana: od 1945. do 2000. godine, 2003). Posebno se bavio opusima Ive Andrića, priredivši izdanja njegovih djela (2013–15) i napisavši monografiju Gospodar priče: poetika Ive Andrića (2016), Vladana Desnice (Vladan Desnica, 1988) te Miroslava Krleže (Glasovi iz tmine: krležološke rasprave, 2017). Autor više od 150 znanstvenih i interpretativnih studija, ogleda i pogovora, neke je od njih probrao u knjigama Tragom tradicije (1995), Mogućnosti tumačenja (2001), Putovi pored znakova (2006) i Narativne strategije (2022). Interes za noviju hrvatsku književnu prozu iskazao je i priređivanjem antologija (Antologija hrvatske novele, 1997; Hrvatski pripovjedači, 2001). Suurednik je, s Dunjom Fališevac i Darkom Novakovićem, Leksikona hrvatskih pisaca (2000), a objavio je i autorski Leksikon likova iz hrvatske književnosti (2020). Predavao je na sveučilištima u Bochumu, Berlinu i Klagenfurtu te primio više nagrada, među kojima i Herderovu nagradu za književnost (2005).
