nominativ (lat. [casus] nominativus : imenujući [padež]), nezavisni ili glavni padež (za razliku od kosih padeža: genitiva, dativa, akuzativa, lokativa i instrumentala) kojim se tko ili što imenuje (osim nominativa nezavisnim ili glavnim padežom smatra se i vokativ, kojim se označuje obraćanje sugovorniku ili sugovornicima). Nominativ je padež kojim se predmet označen imenicom ili imenskom riječju samo imenuje, a ne stavlja ni u kakav odnos s drugim predmetima. U pravilu je to oblik koji se u imenskoj paradigmi, a i u različitim rječnicima, navodi kao prvi, pa se za nj često kaže i da je neobilježen. Na sintaktičkoj razini nominativu je svojstveno da dolazi u službi subjekta, pa se tako upotrijebljeni nominativ katkada naziva subjektnim, npr. Ivan pjeva, ili u službi predikativa (tj. imenskoga dijela predikata uz sponu), pa se naziva predikatnim, npr. Ivan je pjevač. U starijem jezikoslovlju smatralo se da je nominativ temeljni padež, u odnosu na koji ostali padeži predstavljaju (raznolike) devijacije, pa su ga zato nazivali i izravnim ili direktnim padežom. Od ostalih konstrukcija s nominativom često se spominju nominativ apsolutni i nominativ s infinitivom. U hrvatskom jeziku i jedan i drugi susreću se ponajprije u starijim tekstovima, a u suvremenom su jeziku rijetki i obilježeni kao zastarjeli. Prvi dolazi u participskim konstrukcijama sa značenjem rečenice, npr. Nema brata ne rodiv ga majka (apsolutnim se i zove zato što se upotrebljava sa značenjem rečenice, kao npr. i latinski ablativ apsolutni, usp. Gallia relicta Caesar in Italiam venit – Pošto je napustio Galiju, Cezar je došao u Italiju), a drugi, koji se također upotrebljava sa značenjem rečenice, dolazi uz infinitiv, npr. Nećemo se više puta poznat grešnici.
