novac

ilustracija
NOVAC, dubrovački talir sv. Vlaha, 1733.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7

novac, institucionalizirano sredstvo koje vjerovnik na osnovi društvene konvencije ili zakonske obveze prihvaća uzeti od dužnika za pokriće njegovih obveza koje mogu nastati na osnovi različitih transakcija; specifična mjera i nositelj vrijednosti općeprihvatljiv u razmjeni robe i usluga.

Povijesni pregled

Klasični latinski naziv za novac, pecunia (od pecus: stoka, blago), podsjeća na ono vrijeme kada je stoka, u primitivnoj robnoj razmjeni, služila kao naturalni novac; takva je razmjena dobara prisutna i kod mnogih arhajskih naroda, a do novijega doba i kod izvornih (primitivnih) naroda; osim stoke platežna su sredstva bila i staklena zrna, kauri puževi, školjke i dr. – U razvijenim civilizacijama naturalnu razmjenu rano je potisnuo metalni novac, a osobito su cijenjeni bili plemeniti metali. U tom najstarijem razdoblju pojave metalnoga novca grumeni, šipke ili predmeti od metala morali su se uvijek iznova vagati kako bi se ustanovila njihova masa, a prema njoj i vrijednost (takav je, npr., bio rimski aes rude). U mnogim starim i suvremenim nazivima novčanih jedinica očuvan je spomen na tu razvojnu fazu (talent od starogrčki τάλαντον: tezulja; lira od latinski libra: vaga; funta od latinski pondus: uteg, težina). Egipat je takav novac (zlatni i bakreni koluti) imao sve do doba Aleksandra Velikoga. U idućoj fazi novac je dobio određen oblik i veličinu, odn. masu. Najstariji takav novac pojavio se na Kreti već prije 1500. pr. Kr. u obliku zlatnih bikovskih glava i zlatnih, odn. bakrenih poluga u obliku oderane životinjske kože s oznakom mase.

U završnoj se fazi pojavljuje kovani novac s oznakom finoće i mase kovine. Prvi je takav novac u uporabi u VII. st. pr. Kr. kod Lidijaca u Maloj Aziji, kovan u elektronu. Lidijce su slijedili grčki gradovi u Maloj Aziji, a potom Atena i Sparta. Atena je kovala drahme i obole, a talent (26,20 kg) i mina (1/60 talenta) bili su samo obračunski novac. Zlatni novac Perzijanaca (darik) i Makedonaca (starter) vrijedio je približno 30 srebrnih drahmi. Već mnogo prije Lidijaca, od početka I. tisućljeća pr. Kr. Kinezi su imali brončani novac (npr. u obliku noža), koji je tijekom razvoja dobio okrugao oblik s četverokutnom rupom u sredini; održao se do XX. st., kada su počeli kovati srebrni novac. Rimska je država relativno kasno počela kovati svoj bakreni as (aes). Osim njega kovali su se uncia (1/12 asa), semis (6 uncija), triens (4 uncije), quadriens (3 uncije) i sextans (2 uncije). Oko polovice III. st. pr. Kr. javlja se u njih već i srebrni novac (denarius = 10 asa; quinarius = 5 asa; sestertius = 2,50 asa), a potkraj Republike i zlatan novac (aureus = 25 denara). U carsko doba, kada je car imao pravo na kovanje zlatnoga i srebrnoga novca, a Senat je mogao kovati samo bakreni novac, malo-pomalo pada vrijednost novca i smanjuje se finoća kovine. Dioklecijanovom novčanom reformom denar je pao na samo 2% svoje prvotne vrijednosti. Uzdrmano novčano gospodarstvo nije se stabiliziralo ni nakon reforme Konstantina Velikoga, koji je za zlatni novac (solidus) odredio masu 1/72 funte. Kovanje solida produženo je u Bizantu sve do XV. st. – Vladari germanskih naroda u zapadnoj Europi, Gota, Langobarda i Franaka, preuzeli su od Rima novčano gospodarstvo i u rimskim kovnicama nastavili kovati novac, na kojem se u početku još uvijek javljaju likovi rimskih careva. Sa širenjem Arapa na Sredozemlje paralizirana je gotovo cijela trgovina, a s njom i podloga zapadnoeuropskoga novčanoga gospodarstva. Solid i denar još su i tada novčane jedinice, ali se u prometu rijetko pojavljuju. Karolinzi su u drugoj polovici VIII. st. proveli novčanu reformu, uvodeći srebrnu valutu. Karolinški Pfennig (1/240 funte čistoga srebra, koja je iznosila 367,2 g) prihvatile su (i pod drugim imenima, npr. denarius, denier) gotovo sve europske države. Schilling (germanski skilling: štit; tako su Germani zvali istočnorimski solid, koji su isprva nosili kao nakit) u vrijednosti od 12 pfeniga ili denara nije se kovao, već je bio samo obračunski novac. Karolinški novčani sustav održao se u zapadnoj i sradnjoj Europi gotovo pet stoljeća. U Njemačkoj je funtu poslije zamijenila marka (kölnska marka imala je 234 g). Podjeljivanje regalnoga prava kovanja novca knezovima i gradovima dovelo je, međutim, doskora do znatnih razlika među pfenizima, ne samo u njihovu vanjskom izgledu nego i u finoći i masi. U XII. st. uobičajilo se povlačenje novca iz optjecaja jednom ili čak i više puta godišnje, nakon čega se stavljao u optjecaj novac manje finoće i mase ili bi se provodila zamjena u odnosu 12 novih pfeniga za 16 starih. Oživljavanjem sredozemne trgovine kao posljedice križarskih ratova i ponovnim prijelazom od naturalnoga na novčano gospodarstvo javlja se u XIII. st. potreba kovanja krupnijega i solidnijega srebrnoga novca (groš). Groš se u različitim zemljama upotrebljavao pod različnim nazivima. Vodstvo u prihvaćanju novčanoga gospodarstva preuzela je u međuvremenu Italija, u kojoj se već prilično rano razvilo i bankovno poslovanje. Nakon četiri stoljeća u zapadnoj Europi počinju se ponovno kovati i zlatnici: Firenca kuje 1252. fiorino (forint) po uzoru na augustalis, zlatni novac Fridrika II. (mase 5,24 g), kovan od 1231. za Siciliju. Zlatnike kuju još i Genova i Mletci (cekin i dukat), a njih slijede i druge države – Njemačka (Gulden), Francuska (écu d’or) i Portugal (cruzado). Pfenig postaje u to vrijeme sitan novac. Oko 1500. počinje razdoblje kovanja krupnoga srebrnoga novca, Guldengroschen, Taler (talir), koji je po vrijednosti odgovarao zlatnomu guldenu. Osim njega se u svjetskoj trgovini potvrdio i španj. peso.

Talir se najprije pojavio u Tirolu, Češkoj i Saskoj, a potom su ga pod različitim nazivima preuzele i druge države: Engleska (crown), Italija (ducatone), Francuska (écu blanc), Španjolska, Meksiko i Južna Amerika (piaster, patacón), Nizozemska (daalder) i dr. Od početka XVII. st. malo-pomalo dolazilo je do sve većega nerazmjera između stvarne i nominalne vrijednosti talira, a usporedno s tim kovao se sve više sitan bakreni novac. Nakon novčanih reforma u XVII. i XVIII. st. talir se održao i u XIX. st. Osim njega kuje se i zlatan novac (saski Augustdor; španj. dublon; engl. gvineja [Guinea]; franc. lujdor [Louis d’or] i dr.). U Francuskoj se tijekom XVIII. st. u dvama navratima pojavio papirni novac, prvi put u doba regentstva nakon smrti Luja XIV. (1715), a potom za Francuske revolucije (asignati). Napoleonovom valutnom reformom postao je napoleondor (Napoléon d’or = 20 srebrnih franaka) francuskom novčanom jedinicom. Nakon ratova protiv Napoleona Velika je Britanija uvela zlatnu valutu (1 pound sterling = 20 shillinga = 240 pence). Zlatnu valutu uvela je Njemačka 1871 (1 Reichsmark = 100 Pfenniga), Austro-Ugarska 1892 (1 Krone = 100 Hellera), a potom i druge države. Oko polovice XIX. st. ulazi sve više u promet sitan novac, kovan od manje vrijednih kovina, i papirni novac. Do XX. st. papirni novac se primao, međutim, u mnogim zemljama s nepovjerenjem: u Engleskoj se još do I. svjetskog rata kupac morao u trgovini legitimirati ako je plaćao banknotom, a ne zlatnim sovereignom. Banknota se uspjela afirmirati tek tijekom I. svjetskog rata.

Povijest novca u Hrvatskoj

Na području Hrvatske najstariji su novac kovali u IV. st. pr. Kr. grčki gradovi u Dalmaciji: Pharos (Stari Grad), Issa (Vis), Heraclea, po uzoru na sirakuške novce; svoj novac kovao je nakon 168. pr. Kr. i ilirski vladar Balej. Rimska osvajanja donijela su i rimski novac. Od sredine III. st. uređuju se kovnice u nekoliko mjesta: Siscia (Sisak), Sirmium (Srijemska Mitrovica); Rimljani su kovali i poseban novac za trgovinu s Ilirikom, tzv. viktorijat.

Na razvoj srednjovjekovnog novca u hrvatskim krajevima znatno su utjecali novčani sustavi Njemačke i Austrije (i s njom povezane Ugarske), Venecije i Bizanta; bizantski je novac kolao u Hrvatskoj sve do unije s Ugarskom. Salzburški nadbiskupi kovali su od početka XII. st. srebrni novac (frizatik), koji je kolao po Hrvatskoj i Slavoniji. Imitirajući djelomično frizatike, kuju hercezi i banovi u Hrvatskoj od kraja XII. st. do 1270-ih tzv. hrvatske frizatike, a poslije banovce, koji su kao platežno sredstvo potpuno istisnuli frizatike. Kovnice banovaca nalazile su se u Pakracu i (od 1260) u Zagrebu, gdje se od 1384. kovao i kraljevski novac. U Srijemskoj Mitrovici bila je neko vrijeme ugarska kraljevska kovnica, a prema tipu ugarskoga sitnoga srebrnog novca kovan je i prvi novac Splita (sigurno već sredinom XIII. st.). Mjesto frizatika dolaze u XIII. st. bečki pfenizi, koji su se održali dva stoljeća; grofovi Celjski i knezovi Frankapani imali su pravo kovati novac prema kovu bečkih pfeniga. – U jadranskim krajevima jak je utjecaj imao mletački novčani sustav. Mletački groš (matapan), kovan prema bizantskom uzorku, proširio se u XIII. i u prvoj polovici XIV. st. i u Bosnu. Mletački dukat (od XVI. st. cekin) proširio se po hrvatskim krajevima i ostao do najnovijega doba kao najvažniji novac. Uz njega je neko vrijeme u uporabi bio i ugarski florin (u XIV. st.), kovan najprije po uzoru na firentinski. U Zagrebu je 1343. određena vrijednost toga ugarskoga dukata na 72 banska denara. Jedina zemlja koja je u srednjem vijeku kovala vlastiti zlatni novac bila je Bosna (četverostruki dukat kralja Stjepana Tomaševića). Sitni mletački novac bagatin, u početku 1/12 mletačkoga groša, kovao se i u nekim gradovima mletačke Dalmacije; najdulje ih je kovao Kotor (1423–1640). U XVII. i XVIII. st. kovala je Venecija i bakreni novac (gazzetta) za Dalmaciju i mletačku Albaniju. – Za jadransku Hrvatsku i za Bosnu kovali su, po uzoru na mletačke groševe, poseban novac banovi Pavao i Mladen Šubić (u početku XIV. st.). Bosanski vladari kovali su svoj novac od Stjepana Kotromanića, i to u vlastitim kovnicama. Dinar Tvrtka I., nakon njegove krunidbe za kralja (1377), kovan je u Kotoru. Nakon gotovo pola stoljeća (kada je u Bosni kolao gotovo isključivo dubrovački novac) ponovno su počeli kovati bosanski novac (groš, dinar i poludinar) Tvrtko II. (od 1436) i njegovi nasljednici. Takve novce kovao je u početku XV. st. i splitski herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Nakon osmanskoga zauzeća Bosne radila je 1470-ih kovnica titularnoga bosanskoga kralja Nikole Iločkoga, iz koje su izišli denari, izrađivani po uzoru na ugarske novce. U gornjoj Hrvatskoj kovao je u prvoj polovici XVI. st. Nikola Zrinski u svojoj kovnici u Gvozdanskome srebrne dinare, groše i talire za kraljeve Ludovika II. i Ferdinanda I. – Od kovnica na području Hrvatske najdulje je djelovala kovnica Dubrovačke Republike (1337–1803). U njoj je iskovan niz srebrnih i bakrenih novaca. Srebrni su novci bili: dinar (XIV–XVIII. st.) i manji dinarić (1626–1761), poludinar (1370 – prva polovica XVII. st.), artiluk (= 3 dinarića, 1627–1701), perpera (= 12 dinarića, 1683–1750. i 1801–03), poluperpera (= 6 dinarića, 1801), škuda (= 36 dinarića, 1708–50) i poluškuda (1708–50), dukat (= 40 dinarića, 1723. i 1797), talir (= 60 dinarića, 1725–79) s dvjema inačicama (bradan i vižlin ili rektoral), polutalir s inačicama polubradan (1731. i 1735) i poluvižlin (1747. i 1748) i libertina (= 80 dinarića, 1791–95). Bakreni su novci bili: folar, caputia ili minca (XIII–XVII. st.), solad (1678–1796) i poludinarić (1795. i 1796). – U gornjoj Hrvatskoj nakon novaca što ih je kovao Nikola Zrinski više nije bilo domaćega novca; kolao je novac zajedničkih hrvatsko-ugarskih kraljeva i poslije austrijskih careva. Tek 1848–49., u nestašici sitnoga novca, neki gradovi i općine (Čepin, Karlovac, Sisak) emitiraju samoupravni papirni novac. Istodobno se u kovnici u Zagrebu, u kojoj je međutim već 1849. obustavljen rad, kuju srebrne cvancike i bakreni križari. U objema Jugoslavijama novčani sustav na svim područjima bio je dinar (1 dinar = 100 para).

Za kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba 1918. i za Banovine Hrvatske 1939–41. namjeravao se kovati novac, no stiglo se samo do sadrenih predložaka (modela) za averse (dva aversa 1918., dva 1939., svi rad velikoga medaljera Ive Kerdića). Tek za II. svjetskog rata NDH uvodi hrvatski novac (1 kuna = 100 banica). Tiskan je niz papirnih novčanica u izdanju Ministarstva narodnoga gospodarstva ili Državne riznice i Hrvatske državne banke. S kovanim je novcem bilo manje uspjeha; izrađeno je nekoliko pokusnih otkova likovno izvanredno uspjeloga niza banica i kuna (sve također rad I. Kerdića), ali zbog inflacije i općih prilika nije došlo do kovanja i puštanja u optjecaj, nego su izdani samo mali i neugledni cinčani kovanci od 2 i samo formalno od 1 kune (autor anoniman). Osim toga kovan je i neslužbeni zlatnik od 500 kuna, od kojega je poznato i nekoliko vrsta pokusnih otkova. Na partizanskom je području kovan novac u izdanju ZAVNOH-a ili po njegovu odobrenju, s nominalama također u kunama ili usporedno u kunama i drugoj valuti (dinari, lire). Pretpovijest današnjega hrvatskog novca završava regionalnim nizovima Riječke države 1920–24. i Gospodarske banke za Istru, Rijeku i Hrvatsko primorje 1945.

U RH kolao je 1990–91. jugosloslavenski dinar, koji je u posljednjem tjednu 1991. zamijenjen hrvatskim dinarom kao privremenom valutom u izdanju Ministarstva financija. Izdano je 12 vrjednota papirnoga novca (autor Zlatko Jakuš) u vrijednosti od 1 do 100 000 hrvatskih dinara. Visoka inflacija zaustavljena je u jesen 1993. i tako su stvoreni uvjeti za konačan monetarni sustav RH. Za novu novčanu jedinicu NBH prihvaćena je kuna (= 100 lipa), koja je u 9 vrjednota kovanoga (autor Kuzma Kovačić) i 8 vrjednota papirnoga novca (autori Miroslav Šutej i Vilko Žiljak) puštena u promet 30. svibnja 1994. Taj je novac izdan na iznimno visokoj tehničkoj i likovnoj razini. Uz optjecajni kovani novac izdaje se i optjecajno-prigodni, a izdaju se i prigodni novci u zlatu i srebru te tradicionalni zlatni dukati.

Funkcije novca

S obzirom na mnoštvo oblika u kojima se povijesno pojavljuje, novac se obično definira preko svojih funkcija, odn. smatra se da je novac ono što može obavljati funkcije novca. Novac ima četiri temeljne funkcije. On služi kao obračunska jedinica, kao sredstvo razmjene, kao sredstvo očuvanja vrijednosti i kao sredstvo transfera vrijednosti. Novac je obračunska jedinica ili mjera vrijednosti jer se njime iskazuje vrijednost nekog ekonomskog dobra ili usluge. Kao obračunska jedinica omogućuje sudionicima u ekonomskim transakcijama usporedbu relativne vrijednosti različitih dobara i usluga. S obzirom na to da bi ju moglo obavljati i neko posve apstraktno mjerilo, ta funkcija ne zahtijeva stvarnu prisutnost novca. Novac služi kao sredstvo razmjene jer su ga sudionici na tržištu spremni prihvatiti kao sredstvo plaćanja. Oni mogu prodati svoje proizvode za novac i taj novac koristiti pri kupovini drugih proizvoda i usluga. Kao sredstvo razmjene novac omogućuje podjelu rada i specijalizaciju jer dopušta osobama da se bave proizvodnjom samo jedne vrste dobara ili usluga, te da za novac dobiven njihovom prodajom kupe ostala dobra i usluge. Funkcija prevladavajućega sredstva razmjene jedina je funkcija koju novac obavlja bolje od bilo koje druge vrste imovine pa je mogućost obavljanja te funkcije nužan i najvažniji uvjet da bi nešto moglo biti novac. Kao sredstvo razmjene koje prevladava u transakcijama novac je najlikvidnija imovina. To znači da ljudi prihvaćaju novac po njegovoj nominalnoj vrijednosti bez diskonta. Novac kao sredstvo razmjene pridonosi uštedi sudionika na tržištu na transakcijskim troškovima i troškovima informiranja o tržištu. Uza zadanu opremljenost proizvodnim čimbenicima novac povećava prostor realnih proizvodnih mogućnosti u gospodarstvu. Novac je i sredstvo očuvanja vrijednosti jer njegov nominalni iznos ostaje nepromijenjen koliko god ga čuvali, te omogućuje da, razmjenjujući ih za novac, očuvamo vrijednost svojih dobara i usluga koji bi s vremenom mogli izgubiti bilo ukupnu vrijednost ili neki njezin dio. Prema tome, držanje novca dopušta interregionalni i intertemporalni prijenos kupovne moći. Tu funkciju mogu obavljati i drugi oblici imovine, katkada i bolje od novca, jer se u slučaju pada vrijednosti novca može očuvati samo nominalna vrijednost, a ne i realna vrijednost. Četvrta je funkcija novca prijenos vrijednosti na drugoga uz uvjet povrata u nekom budućem trenutku (kredit). Novac, naime, omogućuje da se izrazi vrijednost odgođenih plaćanja, odn. dugova, te da se poslije taj dug podmiri nekim monetarnim sredstvom razmjene, tj. iznosom ugovorenih monetarnih jedinica. Iako je funkcija sredstva razmjene funkcija novca po kojoj se obično definira pojam novca, pokazalo se da mediji koji su prihvaćeni kao sredstvo razmjene bez obzira na svoj fiz. oblik mogu obavljati i druge funkcije novca.

Vrste novca

Tijekom povijesti, različiti su predmeti služili kao novac i obavljali njegove funkcije. Svi ti predmeti, da bi bili novac, morali su imati određena poželjna svojstva, koje mora imati i današnji novac: prihvatljivost, rijetkost, stabilnost, prenosivost, trajnost, djeljivost, homogenost te prepoznatljivost. Samo ono što je općenito prihvaćeno kao sredstvo plaćanja može služiti kao novac. Predmet koji služi kao novac mora biti razmjerno rijedak i lako prenosiv. On mora biti zaštićen i njegova ponuda strogo nadzirana da bi mu vrijednost bila stabilna, odnosno da se za jedinicu novca može uvijek dobiti približno ista količina ostale vrste robe. Novac mora biti djeljiv da bi se njime mogla izraziti bilo koja cijena. Budući da mora služiti za očuvanje vrijednosti, novac mora biti trajan i s vremenom ne smije mijenjati svoj fizički identitet. Da bi novac bio obračunska jedinica i da bi ljudi prihvatili novac, sve novčane jedinice moraju biti jednake vrijednosti i standardne kakvoće. Novac mora biti i lako prepoznatljiv, jer bi se inače teško moglo odrediti je li riječ o novcu ili nekom drugom, manje vrijednom sredstvu, odn. krivotvorini. Danas se novcem obično smatraju kovanice, papirne novčanice i štedni računi po viđenju za koje osobe mogu ispisivati čekove ili na osnovi kojih mogu plaćati karticama. Sve te vrste novca imaju navedena poželjna svojstva, iako neke nemaju materijalnu supstanciju.

Novac se tijekom povijesti pojavljivao u različitim oblicima. Tako su nekada funkciju novca imali sol, žito, duhan, vino, riža, stoka, krzno, kornjačevina, različite vrste kamenja i školjaka, zubi kita i dupina, kljove, koža, čelik, bakar, željezo, srebro, zlato i mnogi drugi predmeti. Najčešće korištena vrsta bila je robni novac, odnosno novac u obliku robe, tj. roba koja se zahvaljujući svojoj unutrašnjoj vrijednosti teško mogla krivotvoriti. Postupno se uvidjelo da plemenite kovine imaju svojstva koja su pogodna da preuzmu ulogu novca, pa su srebro i zlato dugo bili najvažnije vrste robnoga novca. Tek se u novije doba spoznalo da za novac nije bitna vrijednost materijala ni oblik u kojem se novac iskazuje prema van. To danas jasno pokazuje elektronički novac, koji je puki elektronički zapis. Vrijednost novca uvijek je simbolička, odn. to je vrijednost znaka pridodanoga određenoj kupovnoj snazi, iza kojega stoji neprijeporno jamstvo priznanja i namirenja obveze.

Robni novac nazivao se i punovrijednim novcem. Smatra se da su prve službene kovanice izdane 635. pr. Kr. u Lidiji u Maloj Aziji, iako ima mišljenja da su se kovanice upotrebljavale već pet stoljeća ranije u Indiji. Te su prve kovanice imale određena tipična obilježja kao što je oblik, pojavljivanje u različitim apoenima, poseban način kovanja. Time su se isticali novčani znakovi, po kojima su se kovanice razlikovale od ostalih dobara i koji su se nedvojbeno mogli identificirati kao znakovi novca. Prve su kovanice imale i državni žig, što znači da je i tada, kao i danas, pravo na kovanje novca imala država, te da je ona svojim autoritetom stajala iza njega. Unutar svojih granica, država je uzela pravo nadzirati sadržaj kovanica i utjecati na njihovu prihvatljivost, što je stvorilo pretpostavku za potonje odvajanje kovanica i plemenitih kovina, pojavu papirnoga novca te razvoj fiducijarnoga novca koji država izdaje na osnovi svojega političkog autoriteta. Država je uspostavila monopol na emisiju novca, a taj monopol osigurava tako što sama, svojim autoritetom, određuje što se smatra zakonskim sredstvima plaćanja i svojim regulatornim mehanizmima osigurava njegovu stabilnost i opće prihvaćanje. No funkcioniranje novca ovisi o povjerenju tržišnih čimbenika u njega, što se potvrđuje time što nerijetko izbijaju monetarne i financijske krize koje legitimitet državnoga novca povremeno dovode u pitanje.

Danas je u upotrebi tzv. fiducijarni novac, kojega je nominalna vrijednost daleko veća od tržišne vrijednosti materijala od kojeg je napravljen, a temelj mu je povjerenje ljudi u njegovu opću prihvatljivost. Zemlje u kojima se plaćanja obavljaju fiducijarnim novcem počivaju na fiducijarnome monetarnom standardu. Na prihvaljivost fiducijarnoga novca u većoj mjeri utječu zakoni, običaji te moć države i ustanova koje izdaju takav novac i jamče njegovu vrijednost. Fiducijarni novac pojavio se u Engleskoj u XVII. st., kada su kovači novca preuzeli ulogu bankara. Kovačima su vlasnici zlata nosili zlato na pohranu, a za to su dobivali potvrde – banknote koje su se mogle koristiti za plaćanje. Primatelji potvrda mogli su ih zamijeniti za zlato, ili njima dalje plaćati. Ubrzo nakon toga udomaćio se fiducijarni novac s djelomičnim pokrićem, jer je postalo jasno da će vlasnici novca vrlo rijetko tražiti konverziju svih banknota u zlato koje im služi kao pokriće. U prošlosti se na upotrebu fiducijarnoga novca često prelazilo u kriznim razdobljima, kao što su ratovi, i tada bi se ukidala obveza države da zamijeni novac za zlato ili bi se jednostavno tiskala ona količina novca koja je državi bila potrebna. Potpuni prelazak na fiducijarni novac dogodio se nakon propasti brettonwoodskoga sustava 1971. Danas se smatra da stabilnost novca ne ovisi o materijalu od kojega je napravljen, nego više o regulatornom djelovanju države usmjerenome na održavanje stabilnosti i efikasnosti sustava plaćanja u zemlji.

Današnja gotovina (papirne novčanice i kovanice) i stanja na tekućim računima koja omogućuju izdavanje čekova i kreditnih kartica fiducijarni su novac. Novac ima zanemarivu vrijednost kao papir ili komadići iskovana metala, dok stanja na tekućim računima kao knjižni novac nemaju sama po sebi nikakvu vrijednost jer se uopće ne pojavljuju u materijalnom obliku i nemaju značaj novčanoga znaka. Knjižni i elektronički novac samo je upis prava koje za banke predstavlja obvezu, a za nebankarski sektor (nefinancijska poduzeća, fizičke osobe i javni sektor) potraživanje. Knjižni novac naziva se još i depozitnim ili žiralnim novcem. Za takav je novac karakteristično da se plaćanja njime unutar nebankarskoga sektora odvijaju putem mreže bankarskih računa, računovodstvenim postupcima. Knjižni novac može obavljati funkciju sredstva plaćanja, ali se katkada ne smatra novcem, jer vjerovnik nema obvezu prihvatiti takav oblik novca kao sredstvo podmirenja dužnikove obveze.

Novac i novčani sustav

Količina novca u gospodarstvu i stope njezine promjene određuju druge važne gospodarske veličine, kao što su stopa inflacije, kamatna stopa, zaposlenost, nacionalni proizvod i druge. Ako su količina novca i njegov rast optimalni, bit će moguće ostvariti ciljeve nacionalnoga gospodarstva, kao što su visoka zaposlenost, stabilnost cijena, ekonomski rast i ravnoteža u međunarodnim plaćanjima. Utjecanje na ponudu novca radi ostvarivanja nacionalnih gospodarskih ciljeva provodi se s pomoću monetarne politike. Preduvjet njezine uspješnosti ispravno je mjerenje količine novca i djelotvorno nadziranje stope njezina rasta.

Postoje različite mjere novca, koje polaze od dva različita pristupa mjerenju novca – transakcijskoga pristupa i pristupa likvidnosti. Transakcijski pristup ističe ulogu novca kao sredstva razmjene, dok pristup likvidnosti ističe ulogu novca kao privremenoga sredstva očuvanja vrijednosti. Ako se bitnim kriterijem za definiranje novca smatra funkcija sredstva razmjene, tada se primjenjuje uža definicija novca, a ako se bitnom smatra i funkcija novca kao privremenoga sredstva očuvanja vrijednosti, primjenjuje se šira definicija novca. Najčešće su korištene mjere količine novca monetarna baza, novčana masa prema užoj definiciji, koja se obično označuje simbolom M1, ili novčana masa u široj definiciji, koja se obično označuje simbolima M2, M3 i L (likvidna sredstva). Monetarna baza zbroj je novca u optjecaju, koji čine kovanice i papirni novac, i pričuvâ depozitnih ustanova na depozite po viđenju, rezervi na oročene depozite te eventualnoga viška rezervi. Rezerve depozitnih institucija, osim viška rezervi, posljedica su propisa o obveznoj rezervi koje postavlja središnja banka. Monetarna baza sastoji se od novca koji se izravno osigurava postupcima javnih institucija (središnje banke i vlade) i temelj je fiducijarnoga monetarnog sustava. Novčana masa M1 šira je mjera novca, a uključuje gotovinu i novčane depozite po viđenju kod privatnih depozitnih ustanova. Osim depozita po viđenju, novčana masa prema širim definicijama (M2, M3, L) obuhvaća i takozvani kvazinovac, odnosno manje likvidna sredstva kojima se ne može izravno plaćati, ali ih se može razmjerno lako konvertirati u zakonska sredstva plaćanja. Takav su kvazinovac npr. štedni, oročeni i devizni depoziti, te neki drugi financijski instrumenti kao što su mjenice, čekovi i sl.

Na količinu novca danas svojim djelovanjem utječu monetarne institucije – središnja banka i poslovne banke. Kreditiranje je osnovni način stvaranja novca. Poslovne banke stvaraju novac tako da, nakon odobravanja kredita, zajmoprimcima upisuju na njihove žiro-račune određenu količinu novca, koju oni mogu upotrijebiti za plaćanje, tj. prijenos na druge račune, čime nastaje novac koji odlazi u optjecaj. Na isti se način može i smanjiti količina novca, kada zajmoprimac vrati kredit te banka primljenim novcem prebije njegovo dugovanje. Novac nastao pri kreditiranju služi kao osnova daljnjega stvaranja novca, te, teoretski, ne postoji gornja granica novca koji banke mogu stvoriti. Kako bi se stvaranje novca držalo pod nadzorom, monetarni sustavi uvijek sadrže propise o obveznoj rezervi, koji obvezuju poslovne banke da drže određeni postotak depozita svojih klijenata na računu središnje banke.

Za razliku od poslovnih banaka, središnja banka može stvarati novac i bez davanja kredita, odn. kupovinom deviza, zlata ili vrijednosnih papira. Osim na taj način, središnja banka stvara novac i aktivnim kupovanjem vrijednosnih papira (vođenjem politike otvorenoga tržišta) i kreditiranjem poslovnih banaka. Kreditiranje države također je mogući način stvaranja novca, ali je danas u mnogim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, kao i u Europskoj uniji, zakonski onemogućeno zaduživanje države kod središnje banke.

Kako bi klijenti banaka i izvan banaka mogli s pomoću novca obavljati svoje poslove i izvršavati transakcije, središnja banka izdaje novčanice i kovanice. Takav gotov novac ona »posuđuje« poslovnim bankama, koje ga isplaćuju svojim klijentima.

Monetarni sustav može se prikazati u obliku bilance. Na jednoj se strani nalazi novac u optjecaju, a na drugoj rezerve novca i zlata, vrijednosni papiri u posjedu središnje banke, te dani zajmovi. Svaka novčanica i svaki pozitivni saldo na računu kod banke ima svoju protustavku u aktivi bilance središnje banke.

novac. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44191>.