Novak, Slobodan

ilustracija
NOVAK, Slobodan

Novak, Slobodan, hrvatski književnik (Split, 3. XI. 1924Zagreb, 25. VII. 2016). Gimnaziju pohađao u Splitu, maturirao u Sušaku 1943. Za vrijeme II. svjetskog rata pridružio se antifašističkom pokretu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1953. završio je studij jugoslavistike. Radio je kao lektor, novinar i urednik u novinama, časopisima i izdavačkim kućama te kao ravnatelj Drame u splitskome HNK-u. Pokrenuo je i uređivao časopise Izvor i Krugovi. God. 1989. dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo. Redoviti član HAZU bio je od 1991.

Javio se zbirkom pjesama Glasnice o oluji (1950), u kojoj je tematizirao ratno iskustvo. Slijedio je lirski ciklus Iza lukobrana u skupnoj zbirci Pjesme (1953., s N. Milićevićem i V. Pavletićem). Premda mu se potonja lirika kreće prema intimnijemu modusu, hrvatska književna historiografija pamtit će ga u prvome redu po pripovjednoj prozi, koju je ubrzo počeo objavljivati u Krugovima i Republici. Već ga je njegov prozni prvijenac, kraći roman ili dulja pripovijetka, Izgubljeni zavičaj (1955), odredio kao jednog od najznačajnijih pisaca hrvatskog egzistencijalizma. Taj je tekst također uveo teme i motive koje će Novak opsesivno razrađivati u potonjim prozama. Pripovjedač Izgubljenoga zavičaja kao odrastao muškarac dolazi na otok na kojem je proveo djetinjstvo te se kroz četiri priče koje predstavljaju četiri godišnja doba (šišanje ovaca, ribolov, berba grožđa, pečenje rakije) bavi problemima vremena, sjećanja i zaborava. U središtu teksta nalazi se naknadno sjećanje pripovjednoga subjekta koje razara ideju o njegovu arkadijskom djetinjstvu tako što u njem pronalazi niz klasnih, rodnih i ideoloških pukotina. U proznoj zbirci Tvrdi grad (1961) prevladava ironijski ton, a u njoj se nalaze neke od Novakovih antologijskih novela poput Južnih misli, Treba umrijeti logično ili Badesse madre Antonije. Posljednja također tematizira sjećanje na otočno djetinjstvo, no naglašava odnos svetog i profanoga, katoličanstva i svjetovnosti, koji će Novak razraditi u romanu Mirisi, zlato i tamjan (1968). Taj se roman redovito navodi kao jedan od najboljih romana hrvatske književnosti uopće, a posebno kao primjer egzistencijalističke književnosti. Napisan je u obliku monologa glavnog junaka Maloga, umirovljenog intelektualca i ratnog invalida, koji na neimenovanom otoku sa svojom ženom njeguje bolesnu staricu, nekadašnju vlasnicu većine otoka. Monolozi Maloga obilježeni su njegovim obračunom s raznim ideologijama, poput one komunističke, koja predstavlja društvenu utopiju budućnosti, i one katoličke, vezane uz utopijska sjećanja na djetinjstvo. Ironijski ton najjači je u Novakovu romanu Izvanbrodski dnevnik (1977). Sastoji se od triju dijelova (Jednosmjerno more, Školjka šumi i Nekropola), a osobit je zbog uvođenja autoreferencijalnih i metafikcionalnih postupaka u tekst, odn. zbog parodiranja samoga čina pripovijedanja i pisanja. Novak je pisao i radiodrame (Strašno je znati, 1961; Trofej, 1963; Majstore, kako vam je ime?, 1966; Zakrivljeni prostor, 1969), a nakon dulje stanke javio se 1986. novelom Hlap. Objavio je i knjigu polemički intoniranih intervjua Digresije (2001), tiskanu u prerađenom i dopunjenom obliku kao Protimbe (2003). God. 2005. objavio je roman Pristajanje, svojevrstan nastavak Mirisa, zlata i tamjana, u kojem glavni junak u monološkoj formi iznosi događaje vezane uz raspad Jugoslavije i početak rata na svojem otoku.

Po Novakovim je romanima A. Babaja snimio filmove Mirisi, zlato i tamjan (1971) i Izgubljeni zavičaj (1980).

Novak, Slobodan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44218>.