Offenbach (franc. izgovor [ɔfεnba'k], njem. [ɔ'fənbax]), Jacques (Jacob), francuski skladatelj njemačkoga podrijetla (Köln, 20. VI. 1819 – Pariz, 5. X. 1880). Isprva učio violinu, potom violončelo i kao dijete svirao u triju s bratom i sestrom po kölnskim barovima. Nakon preseljenja u Pariz kratko učio glazbu na Pariškome konzervatoriju i privatno, te nastupao u orkestru i po salonima. Tijekom 1840-ih nastupao kao čelistički virtuoz u Parizu (s A. Rubinsteinom), Kölnu (s F. Lisztom) i Londonu. U 1850-ima pokušavao je kao dirigent, bez većeg uspjeha, izvoditi svoja scenska djela u pariškim kazalištima. Prvi veliki uspjeh postigao je 1858. izvedbom operete Orfej u podzemlju (Orphée aux Enfers). Do polovice 1860-ih Offenbach je postao najuspješniji skladatelj novoga žanra popularnoga glazbenoga kazališta, operete, a njegova su se djela izvodila u Parizu u kazalištima Opéra i Opéra-Comique te u Berlinu, Beču, Dresdenu, Milanu, Pragu, New Yorku i dr. Njegov dulji boravak u Beču potaknuo je nastanak i procvat operete i u Austriji. Zanimanje za njegova djela oslabjelo je nakon Francusko-pruskoga rata 1870–71., pred kojim se sklonio u Italiju, Španjolsku, London i Beč. Godine 1876. poduzeo je turneju po SAD-u (New York i Philadelphia). Offenbach je napisao više od stotinu glazbeno-scenskih djela, a najznačajnija su operete Orfej u podzemlju, Lijepa Helena (La Belle Hélène, 1864) i Pariški život (La Vie parisienne, 1866) te opera Hoffmannove priče (Les Contes d’Hoffmann, praizvedena 1881). Skladao je i vokalna djela, glazbu za balete i ples te za violončelo. Uspjeh Offenbachovih djela temelji se na dobrim libretima i pomnjivim izvedbama, smislu za humor i satiru na najrazličitije društvene teme francuskoga Drugoga carstva, efektnoj instrumentaciji, jednostavnoj i pjevnoj melodici, plesnoj ritmici (kankan, valcer) i općenitoj vedrini, duhovitosti i zabavnosti. Uz J. Straussa mlađega, Offenbacha se smatra najznačajnijim skladateljem popularne glazbe u XIX. stoljeću.
