onečišćenje

onečišćenje (kontaminacija), prisutnost neke strane tvari (onečišćivala) u okolišu, u koncentraciji ili nepostojanom obliku koji u kraćem vremenu ne uzrokuje izravnu štetu za zdravlje ljudi ili drugih živih organizama. Industr. djelatnost poč. XXI. st., posebno proizvodnja kemikalija, lijekova i pomoćnih sredstava za obradbu sirovina, dovodi u okoliš bilo izravnim otpuštanjem bilo trošenjem ili uporabom proizvoda, na desetke tisuća različitih kem. spojeva. To su metali i metalni spojevi (soli), org. spojevi od jednostavnih do složenih, posebno halogeniranih org. spojeva, plinovi, u prvom redu dušikovi i sumporni oksidi i njihovi spojevi s vodikom, te fluor i klor.

Istraživanja djelovanja pojedinih spojeva na čovjekovo zdravlje, te na zdravlje drugih organizama, posebno onih koji bilo izravno ili neizravno ulaze u prehrambeni lanac, predmetom su → toksikologije. Onečišćivala se proučavaju u svjetlu njihova utjecaja na žive organizme s obzirom na njihovu moguću koncentraciju, postojanost u okolišu, te vrijeme izloženosti njihovu djelovanju.

Zakonski se granica dopuštene prisutnosti onečišćivača u okolišu ili u pojedinim njegovim dijelovima definira maksimalnom dopuštenom koncentracijom (MDK). Taj je pojam uveden u praksu kako bi omogućio zakonske intervencije na djelatnosti koje uzrokuju onečišćenje odnosno → zagađivanje. Prisutnost neke tvari ispod zakonski utvrđene MDK naziva se onečišćenjem. Primjena ograničenja onečišćenja na temelju MDK ne uzima uvijek u obzir informaciju o nakupljanju onečišćivala u živim organizmima, o njegovu odgođenom ili dugoročnom štetnom djelovanju, ni o kruženju onečišćivala u cjelini ekosustava. U slučajevima u kojima je koncentracija onečišćivala veća od dopuštene, ili je tvar u vrlo opasnom obliku, govori se o zagađivanju.

Mikrobiološko onečišćenje, koje je posebno važno za procjenu upotrebljivosti hrane i vode, određuje se koncentracijom bakterija, npr. koliformnih u pitkoj vodi ili patogenih u namirnicama. Prisutnost → radionuklida u nekom dijelu okoliša naziva se radioaktivnim onečišćenjem. Sve do poč. 1980-ih bile su propisane zakonske razine (pragovi), bilo dopuštene radioaktivnosti, bilo radijacijske doze koju neki organizam smije primiti bez vjerojatnosti dugotrajne štete. U posljednja dva desetljeća prevladala je koncepcija da svako ionizirajuće zračenje nosi rizik štete, te da sigurnosni prag ne postoji.

onečišćenje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45153>.