Ophüls (Ophuls) (franc. izgovor [ɔfy'ls], njem. [ɔ'fyls]), Max (pravo ime Maximilian Oppenheimer), francuski redatelj njemačko-židovskoga podrijetla (Saarbrücken, 6. V. 1902 – Hamburg, 26. III. 1957). Odbivši raditi u očevoj tvornici tekstila, od 1919. glumio je u kazalištu, a 1923. debitirao je kao kazališni redatelj u Dortmundu, nakon čega je režirao u bečkom Burgtheateru, u Frankfurtu i Wrocławu. Do 1930. stekao je ugled postavama djelâ istaknutih dramatičara iz različitih razdoblja, 1931. debitirao je kao filmski redatelj, a prvi je veliki uspjeh postigao melodramama Ljubakanje (Liebelei, 1933), prema komadu Arthura Schnitzlera i Svačija gospođa (La signora di tutti, 1934., u Italiji), o tragičnoj sudbini filmske zvijezde. Od 1934. režirao je u Francuskoj (Božanstvena – Divine, 1935., prema scenariju Colette; Wertherov roman – Le Roman de Werther, 1938., prema Goetheovu romanu; Bez sutrašnjice – Sans lendemain, 1939; Od Mayerlinga do Sarajeva – De Mayerling à Sarajevo, 1940., o braku nadvojvode Franje Ferdinanda), 1940. emigrirao u Švicarsku, potom 1941. u SAD, gdje je režirao nekoliko uspjelih, ali svojedobno podcijenjenih filmova, npr. melodrame Pismo nepoznate žene (Letter from an Unknown Woman, 1948), prema noveli Stefana Zweiga, sa stilski i pripovjedno razrađenom uporabom retrospekcija, i Uhvaćen (Caught, 1948) te triler Trenutak lakoumnosti (The Reckless Moment, 1949); potonja dva reprezentativni su primjeri duha film-noira. Od 1950. ponovno u Francuskoj gdje režira četiri filma: Vrtuljak (La Ronde, 1950., prema Schnitzlerovu Kolu), Užitak (Le Plaisir, 1952., omnibus prema novelama Guyja de Maupassanta), Madame de... (1953), s omiljenom mu temom ljubavnoga trokuta, i Lola Montez (Lola Montès, 1955), o kurtizani i pustolovki iz XIX. st., s efektnom uporabom kolora i širokoga platna. U njima je u potpunosti razvio svoj istančani vizualni ukus, smisao za znakovitu i bogatu mizanscenu, s čestim dugim kadrovima te složenim i virtuoznim vožnjama kamere (stil mu je nazivan baroknim), kao i za oslikavanje frivolnosti i dekadencije aristokratskih i mondenih miljea XIX. i početka XX. st. (posebno razdoblja belle époque). U toj posljednjoj fazi stvaralaštva ujedno je potvrdio trajan interes za teme zavođenja, udvaranja, usputnih ljubavnih veza i izvanbračnih afera te suptilne prikaze ženske psihe (s protagonisticama koje su često žrtve licemjernih društvenih pravila), uokvirene ironično-melankoličnim sagledavanjem ideje romantične ljubavi, odn. sugestijama o prolaznosti užitka i iluzornosti sreće.
Njegov sin Marcel Ophuls (Frankfurt, 1. XI. 1927 – Lucq-de-Béarn, 24. V. 2025) bio je također filmski redatelj. Istaknuo se zapaženim i, zbog provokativnog propitivanja uvriježenih stajališta, često kontroverznim dokumentarnim filmovima (ostvarenima metodama kompilacije te, najčešće, intervjua), npr. München ili mir za stotinu godina (Munich ou La Paix pour cent ans, 1967), o Münchenskom sporazumu 1938., Tuga i milost (Le Chagrin et la pitié, 1971), o kolaboracionističkom duhu u Francuskoj pod njemačkom okupacijom, Otisak pravde (L' Empreinte de la justice, 1976), o ratnim zločinima u II. svjetskom ratu, alžirskom ratu za neovisnost i Vijetnamskom ratu, Hotel Terminus: Život i vrijeme Klausa Barbiea (Hotel Terminus: The Life and Times of Klaus Barbie, 1988, Oscar), o nacističkom ratnom zločincu, Bdijenje oružja (Veillées d'armes, 1994), o ratnim dopisnicima.
