struka(e):
vidi još:  Filmski leksikon
Ophüls, Max
francuski redatelj njemačko-židovskoga podrijetla
Rođen(a): Saarbrücken, 6. V. 1902.
Umr(la)o: Hamburg, 26. III. 1957.

Ophüls (franc. izgovor [ɔfy'ls], njem. [ɔ'fyls]), Max (pravo ime Maximilian Oppenheimer), francuski redatelj njemačko-židovskoga podrijetla (Saarbrücken, 6. V. 1902Hamburg, 26. III. 1957). Odbivši raditi u očevoj tvornici, isprva je bio kazališni kritičar, potom glumac, kao kazališni redatelj debitirao 1923. u Dortmundu, nakon čega je režirao u bečkom Burgtheateru, u Frankfurtu, Wrocławu. Do 1930. stekao je ugled postavama djelâ istaknutih dramatičara iz različitih razdoblja, 1931. debitirao kao filmski redatelj, a prvi je veliki uspjeh postigao melodramom Ljubakanje (Liebelei, 1932., u Austriji), prema komadu A. Schnitzlera. Od 1933. do 1940. režirao u Italiji, Francuskoj i Švicarskoj, 1941. emigrirao u SAD, gdje je režirao nekoliko uspjelih, ali svojedobno podcijenjenih filmova, npr. melodrame Pismo nepoznate žene (Letter from an Unknown Woman, 1948), prema noveli S. Zweiga, i Uhvaćen (Caught, 1948) te triler Trenutak lakoumnosti (The Reckless Moment, 1949). Od 1950. ponovno u Francuskoj; u toj posljednjoj fazi stvaranja režirao je četiri filma u kojima je u potpunosti razvio svoj istančani vizualni ukus, smisao za znakovit i efektan rad u mizansceni, s čestim dugim kadrovima i virtuoznim vožnjama kamere, te oslikavanje dekadencije aristokratskih i mondenih miljea XIX. i početka XX. st., posebno razdoblja belle époque, a s glavnim motivom ljubavnih afera: Vrtuljak (La Ronde, 1950., prema drami A. Schnitzlera), Zadovoljstvo (Le Plaisir, 1952., omnibus prema novelama G. de Maupassanta), Madame de… (1953) i Lola Montez (1955); zbog komercijalnoga neuspjeha potonjega, povukao se s filma. Karijeru je završio kao kazališni redatelj u Hamburgu. Ostali značajniji filmovi: Svačija gospođa (La signora di tutti, 1934), Božanstvena (Divine, 1935), Nježna neprijateljica (Tendre ennemie, 1936), Werther (1938), Od Mayerlinga do Sarajeva (De Mayerling à Sarajevo, 1940) i Prognanik (The Exile, 1947). Njegov sin Marcel (r. 1927) redatelj je zapaženih dokumentarnih (uglavnom kompilacijskih) filmova, npr. Tuga i milost (Le Chagrin et la pitié, 1971), Hotel Terminus: Klaus Barbie – život i vrijeme (Hôtel Terminus: Klaus Barbie, sa vie et son temps, 1988).

Citiranje:

Ophüls, Max. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/ophuls-max>.