opozicija

opozicija (latinski oppositio: suprotstavljenost).

1. Općenito: oprjeka, protivnost, suprotnost.

2. U lingvistici je opozicija ili oprjeka razlikovni odnos između dviju (ili više) jedinica iste razine jezičnoga sustava (fonema, morfema itd.) koje se na danoj točki izraza (govornoga niza) istodobno isključuju, a zamjena jedne drugom dovodi do promjene značenja. Npr. u hrvatskom, u kontekstu /…ȃn/ glasovni su segmenti b i d u opoziciji, oni su fonemi /b/ i /d/, jer zamjenom jednoga drugim nastaju dvije jedinice različita značenja: /bȃn/ i /dȃn/; to vrijedi i za odnos među fonemima /á/ i /ȏ/ u kontekstu /k…s/: /kȃs/ i /kȏs/. Opoziciju među morfemima ilustrira odnos /-mo/: 1. lice ~ /-ju/: 3. lice u /čitāmo/ ~ /čitāju/, ili pak /-63250/: jednina ~ /-i/: množina u koń/63250/ ~ koń/i/, a među leksemima: /mlad/ ~ /star/, /slab/ ~ /jak/ itd. Grafički se opozicija označuje različito, npr. kosom crtom (b/d), dvotočkom (b : d), tildom (/b/ ~ /d/). Nasuprot kontrastu, kojim se označuje razlika među jedinicama u sintagmatskom nizu (među jedinicama koje dolaze jedna pored druge), opozicija označuje odnos na paradigmatskoj osi ili osi izbora na određenoj točki niza (izričaja). Iako je pojam opozicije u lingvistiku uveo F. de Saussure, praška fonološka škola podrobno je proučila narav i vrste opozicija u fonologiji. Kao minimalne uzastopne razlikovne glasovne jedinice, i sami se fonemi utvrđuju na temelju glasovnih razlika kojima odgovara razlika u značenju (npr. /b/ ~ /d/, /b/ ~ /k/, /b/ ~ /h/, /b/ ~ /v/ itd.), a parovi riječi ili oblika riječi različita značenja koje se razlikuju samo u jednom uzastopnom segmentu zovu se minimalni parovi (/bȃn/ ~ /dȃn/, /bȃn/ ~ /kȃn/, /bȃn/ ~ /hȃn/, /bȃn/ ~ /vȃn/ itd.). Kada različite glasovne jedinice ne mogu biti u opoziciji, nego dolaze u različitim kontekstima (kao u hrvatskome /n/ i /ŋ/ u Ana i Anka), nije riječ o različitim fonemima, nego o varijantama fonema (/n/ i /ŋ/ u hrvatskom su varijante istoga nazalnog fonema). Fonološka opozicija može postojati i među prozodijskim (suprasegmentnim) elementima: prema razlici između kratkoga i dugoga vokala, /e/ ~ /ē/, u /prègledām/ (od /prègledati/) ~ /prèglēdām/ (od /preglédati/), ili pak prema razlici između silaznoga i uzlaznoga naglaska: /pȁra/: voda u plinovitu stanju ~ /pàra/: novčana jedinica. Fonemi su najmanje uzastopne razlikovne jedinice, ali kako su oni zapravo snopovi razlikovnih obilježja, moraju se od svakoga drugoga fonema istoga jezičnoga sustava razlikovati prema najmanje jednom takvom obilježju. Npr. u hrvatskom fonemi /p/ i /b/ imaju niz zajedničkih razlikovnih obilježja (i jedan i drugi su bilabijalni, okluzivni, oralni), a opozicija među njima temelji se na tome što je /p/ bezvučan, a /b/ zvučan; kao oralni, oba su u opoziciji prema nazalu /m/; kao bilabijalni, u opoziciji su prema dentalima /t/ i /d/ te velarima /k/ i /g/ itd. Na temelju njihove naravi, N. S. Trubeckoj razvrstao je opozicije na više skupina (višedimenzionalne, jednodimenzionalne ili bilateralne, izolirane, proporcionalne, privativne, stupnjevite, ekvipolentne te stalne i one koje se u danim okolnostima neutraliziraju).

3. Temeljni odnos između dvaju elemenata semiotičkoga sustava; temelj osnovne spoznajnoteorijske operacije strukturacije kojom se uređuju svi opažajni podatci. Da bi objasnio odnose u semiotičkome četverokutu, francuski semiotičar A. J. Greimas premjestio je pojam opozicije ili oprjeke iz lingvističko-gramatičkoga konteksta u semantičko-ideologijsku sferu diskursa. Potkraj 1960-ih francuski filozof J. Derrida kritizirao je temeljni strukturalistički pojam te isticao neravnopravnost članova oprjeke na kojima se zasniva tradicija zapadnog logocentrizma (označitelj/označeno, osjetilno/duhovno, govor/pisanje, tijelo/duša, priroda/kultura, muško/žensko). Istražujući uzroke navedene asimetrije, feministička, afroamerička, postkolonijalna kritika i novi historizam 1980-ih upozoravali su na umnožavanje oprjeka koje nadodređuju jedna drugu u diskurzivno-figuralnome prostoru kulture.

4. U politologiji → oporba.

5. U astronomiji, položaj tijela u Sunčevu sustavu, kada se ono, promatrano sa Zemlje, na nebeskoj sferi nalazi na strani suprotnoj od Sunca. Tada se u ekliptičkom koordinatnom sustavu ekliptičke longitude Sunca i tijela razlikuju za 180°. U opoziciji mogu biti samo ona nebeska tijela koja se nalaze dalje od Sunca nego što je Zemlja (npr. Merkur i Venera ne mogu biti u opoziciji), a ona nebeska tijela koja su blizu Zemlji (npr. Mars) mogu se promatrati cijelu noć. Velika opozicija ona je u kojoj su planet i Zemlja, s obzirom na svoje izdužene staze, najbliži: Zemlja u području afela, planet u području perihela. Mjesec je u opoziciji za uštapa.

opozicija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45292>.