Osler [ọu'zləɹ], William, kanadski liječnik (Bond Head, 12. VII. 1849 – Oxford, Engleska, 29. XII. 1919). Medicinu počeo studirati u Torontu, a studij završio u Montrealu 1872. Usavršavao se u Londonu, Berlinu i Beču. God. 1876. bio je imenovan profesorom fiziologije na montrealskom Sveučilištu McGill i patologom u montrealskoj Općoj bolnici. Za člana Britanskoga kraljevskoga liječničkoga društva izabran je 1883. Na novoosnovanom Sveučilištu Johns Hopkins u Baltimoreu 1889. uveo kliničku nastavu iz interne medicine. Od 1904. do smrti bio je profesor na Sveučilištu u Oxfordu. Bavio se istraživanjem trombocita. Prvi je opisao subakutni bakterijski endokarditis i bolne čvoriće na jagodicama prstiju kod te bolesti (Oslerovi čvorići), opetovana krvarenja kod prirođenih teleangiektazija (Rendu-Oslerova bolest), te poseban oblik bujanja crvenih krvnih stanica, policitemija rubra vera (Vaquez-Oslerova bolest) (→ policitemija). Najznačajnije mu je djelo Medicinska načela i praksa (The Principles and Practice of Medicine, 1892), najbolji ondašnji udžbenik interne medicine na engleskom jeziku. God. 1908. osnovao je časopis Quarterly Journal of Medicine, a 1910. časopis Modern Medicine. Zanimao se i za povijest medicine; skupljao je stare knjige i inkunabule te ostavio vrijednu biblioteku.
