otpis, u računovodstvu, ispravak vrijednosti (korekcija) neke stavke računa (konta), a time bilance i računa dobiti i gubitka. Može se koristiti za smanjivanje vrijednosti imovine i/ili za smanjivanje dugova (obveza). Uobičajeno je da se redovit otpis, koji se u računovodstvenom postupku uključuje u troškove proizvoda ili troškove razdoblja, vezuje uz dugotrajnu imovinu (→ amortizacija; deprecijacija). Postoji i izvanredan otpis dugotrajne i kratkotrajne imovine, koji u kontinuiranom poslovanju može biti i značajniji od redovitoga. Naime, imovina se u početnom mjerenju priznaje po trošku nabave (nabavna cijena). S vremenom može doći do razlika između veće bilančno iskazane vrijednosti imovine i kriterija vrjednovanja. Tako se u bilanci iskazuju skriveni gubitci, koji u krajnjem slučaju padaju na teret vlasnika kapitala, vjerovnika i države. Polazeći od općeprihvaćene definicije imovine i načela opreznosti (razboritosti) ta se razlika treba otpisati na teret rashoda razdoblja i uključiti u račun dobiti i gubitka. U tom smislu kriteriji za vrjednovanje imovine na datum bilance mogu biti različiti, a navedeni su u Međunarodnim računovodstvenim standardima; primjerice, neto tržna vrijednost, fer vrijednost, vrijednost podmirenja (najčešće za potraživanja) i dr. Računovodstvena tehnika otpisa može biti izravna ili direktna (npr. otpis nekurentnih, oštećenih, zastarjelih i sl. zaliha) te neizravna ili indirektna (npr. otpis sumnjivih ili spornih potraživanja). Smanjenje duga u računovodstvenom postupku treba priznati kao prihod.
