Papini [papi:'ni], Giovanni, talijanski književnik (Firenca, 9. I. 1881 – Firenca, 8. VII. 1956). Pripovjedač, pjesnik, esejist, kontroverzni intelektualac i militantni književni kritičar. Izrazito plodan autor (više od osamdeset naslova), mnogostrukih interesa i proturječnih spoznajno-političkoga usmjerenja: od ikonoklastičkoga futurističkog anarhizma, pragmatizma, ratnog intervencionizma i nacionalizma do idealizma i katoličkog spiritualizma nakon vjerskog obraćenja 1920-ih. Bio je jedan od pokretača ključnih književnih časopisa u Italiji s početka XX. stoljeća (Leonardo, Lacerba i dr.), te kulturni aktivist. Nakon knjige antifilozofskih polemika (Sumrak filozofa – Il crepuscolo dei filosofi, 1906), u kojoj je proglasio smrt filozofije u korist iracionalističkoga vitalizma, futuristički se obračunao s književnim klasicima (Kritički obračuni – Stroncature, 1916). Istodobno je pisao lirsko-misticističku prozu i poeziju te autobiografske zapise u sličnome stilu (Dokončali čovjek – Un uomo finito, 1913). Od heretika postao je dogmatikom, napisavši Povijest Kristovu (Storia di Cristo, 1921) te mnogobrojne rasprave, eseje i pisma s religioznom problematikom (Sv. Augustin – Sant’Agostino, 1929., i dr.), ali i kontroverznoga Đavla (Il Diavolo, 1953), kojim je podijelio katoličku kritiku. U razdoblju fašizma s pravom je bio smatran državnim piscem: podupirao je Mussolinija te mu je 1937. posvetio Povijest talijanske književnosti (Storia della letteratura italiana), kada je postao i akademikom. Papini je bio zanemaren u poslijeratnoj talijanskoj kulturi. Njegove filozofsko-fantastične pripovijetke (osim zbirki okupljenih u autoantologiji Fantastični koncert – Concerto fantastico, 1954., poznate su i zbirke Gog, 1931., Čudne priče – Strane storie, 1955., i dr.) cijenio je J. L. Borges i dr. suvremeni pripovjedači.
