Papinska Država

Papinska Država, crkv. država kojom je papa vladao kao suveren, jedna od najvećih pov. država na Apeninskome poluotoku prije njezina pripojenja Italiji 1870. Počela se postupno oblikovati u IV. st. na području sr. Italije. Isprva je obuhvaćala teritorije u okolici Rima, nazvane Patrimonium sancti Petri (baština sv. Petra). Poslije se znatno proširila pa je za svojega postojanja ugl. obuhvaćala današnje tal. regije Lacij, Umbriju, Marche te dio Emilije i Romanje. Teritorijalno širenje i jačanje polit. utjecaja Papinske Države započelo je nakon pada Zapadnoga Rimskoga Carstva (476). Premda je bila dio biz. teritorija u Italiji, do VII. st. stekla je mnoge posjede te je znatno politički i gospodarski ojačala. Time je rimski biskup (papa) bivao sve neovisniji o biz. carevima. Osobit je utjecaj Papinska Država stekla za barbarskih provala u Italiji, kada se stanovništvo sr. Italije oslanjalo na pape u obrani svojih posjeda. Pošto su sred. VIII. st. Langobardi zaprijetili zauzimanjem cijelog Apeninskoga poluotoka, papa Stjepan III. (II.) pozvao je u pomoć franačkoga kralja Pipina Mlađega. Tada je Pipin vratio papi Ravenski egzarhat i Rimski dukat, zanemarivši zahtjev biz. cara za povratom toga teritorija. Daljnje širenje papinskih posjeda, na temelju darovnica franačkih kraljeva, činilo je osnovu polit. moći Papinske Države u idućim stoljećima. Osim toga, u doba Karolinga u VIII. st. bila je redigirana → Konstantinova darovnica, krivotvorena isprava prema kojoj je car Konstantin I. Veliki prepustio papi vladavinu nad zap. polovicom Carstva. Ta je darovnica trebala, osim kao pravni temelj papinske svjetovne vlasti, poslužiti i za franačke polit. težnje. Sprega papinstva i franačkih vladara rezultirala je time da je papa Leon (Lav) III. okrunio Karla I. Velikoga za rimskog cara (800). Time je bio priznat papin suverenitet, ali i vrhovna vlast cara, koji je kao »rimski patricij« morao ubuduće braniti papinstvo. Nakon uspona pod papama Leonom (Lavom) IV. (847–855) i Nikolom I. (858–867), u sljedećim je stoljećima papinstvo (lišeno potpore carske vlasti) doživjelo svoje najteže razdoblje, našavši se usred stranačkih borbi rimskih velikaških obitelji. Kako bi sredio prilike u svojoj državi, papa Ivan XII. pozvao je u pomoć istočnofranačkoga kralja Otona I. Velikoga (960) i okrunio ga za cara (962). Prihvativši teokratsko shvaćanje carstva, Oton I. i njegovi nasljednici smatrali su se zaštitnicima zap. kršćanstva, a posljedica je toga bilo njihovo često upletanje u tal. politiku i u izbor papa. Oton III. želio je da Rim postane prijestolnicom obnovljenoga Carstva.

Reformni pokret pape Leona (Lava) IX. (1049–54) i osobito Grgura VII. (1073–85) postavio je za gl. cilj slobodu Crkve (libertas Ecclesiae), slobodu od upletanja velikaša i cara u crkv. poslove. Borba za →  investituru, koja je dovela do kompromisa 1122 (Wormski konkordat), nije riješila osnovne probleme između Crkve i države. Težnja za vlašću i materijalnim posjedima očitovala se u borbi za prevlast nad Italijom, os. u sukobu pape Aleksandra III. s Fridrikom I. Barbarossom. Teritorij Papinske Države osobito se povećao golemim posjedima baštinjenima od Matilde Toskanske (1046–1115), koje je Crkva dobila poč. XIII. st.; osim starih posjeda Papinska Država obuhvaćala je i marku Anconu, dijelove Toskane i vojvodstvo Spoleto. Od 1213., kada je Fridrik II. potvrdio papi Inocentu III. te posjede, prestao je svaki carski suverenitet nad Papinskom Državom. Nastojanja posljednjih Hohenstaufovaca da se juž. Italija i Sicilija sjedine s Carstvom spriječio je Inocent IV. predavši Siciliju i Napulj 1266. kao leno Karlu I. Anžuvincu.

Od poč. XIV. st. porastao je utjecaj franc. kraljeva na papinstvo. Pritom je papama, po narodnosti Francuzima, teško bilo održati autoritet nad rimskim velikaškim obiteljima. Zbog toga je 1309. papinsko sjedište bilo preseljeno u Avignon, pod zaštitu franc. kraljeva, pa je u tom razdoblju (do 1376) Papinska Država u Italiji samo formalno ostala pod papinskom kontrolom. Od 1378. do 1417., tijekom Velikoga zapadnoga raskola, postojala su dvojica (u Avignonu i Rimu), a kratkotrajno i trojica papa. Tek je 1417. papa Martin V. (izabran na Koncilu u Konstanzu) bio općenito priznat u cijeloj Crkvi.

Nakon povratka iz Avignona, pape su napustili dotadašnju rezidenciju u Lateranu i nastanili se u Vatikanu, gdje su podignuli palaču i novu crkvu sv. Petra. Najveće terit. proširenje doživjela je Papinska Država poč. XVI. st. za pape Julija II. (1503–13), kada su joj bila pridružena i vojvodstva Modena i Parma. Upletanje papa u svj. politiku, štoviše i u ratne sukobe, zatim nepotizam i raskoš na papinskom dvoru rušili su ugled papinstva i izazivali kritiku (G. Savonarola, M. Luther i dr.). Klement VII. (1523–34), bojeći se premoći Habsburgovaca, priklonio se franc. kralju Franji I., a onda su vojnici rimsko-njem. cara Karla V. Habsburgovca zauzeli Rim 1527 (sacco di Roma: pustošenje Rima). U to je doba na poticaj papa Rim bio intenzivno izgrađivan i ukrašavan monumentalnim djelima, čime je postao središtem kulture i umjetnosti.

U razdoblju protureformacije ojačao je centralizam u Crkvi, a u Papinskoj Državi pape su poput svjetovnih monarha vladali apsolutistički; kardinalski kolegij izgubio je nekadašnju važnost. God. 1588. papa Siksto V. temeljito je preustrojio Papinsku Državu. Uveo je ustanovu kardinalskih kongregacija, koje su imale određeni djelokrug u drž. upravi, a osobito je značenje dobilo Državno tajništvo. Potpisani su mnogobrojni →  konkordati, ugovori s drugim državama, te zasnovane nuncijature, papinska predstavništva s crkv. i diplomatskim funkcijama. Istodobno su se u europskim kat. zemljama pojavili pokreti pojedinih nacionalnih crkava (galikanizam, episkopalizam, febronijanizam) koji su nastojali ograničiti jurisdikciju papa, kao i težnje prosvjetiteljskih apsolutističkih vladara za vlašću nad Crkvom te njihovo upletanje u papinske izbore.

Francuska revolucija zaprijetila je Papinskoj Državi konačnim uništenjem. Nakon Napoleonovih osvajanja u Italiji, papa Pio VI. morao se 1797. odreći Bologne, Ravenne i Ferrare. Umro je kao zarobljenik franc. revolucionarne vlade 1799., a u Rimu je bila proglašena kratkotrajna Rimska Republika (1797–99). God. 1801. Pio VII. (1800–23) morao je sklopiti s Napoleonom konkordat i čak sudjelovati u njegovoj krunidbi za franc. cara (1804). Napoleon je ipak 1808–09. zaposjeo Papinsku Državu; jedan njezin dio pretvorio je u franc. département, a drugi dio pripojio Kraljevini Italiji. Od pape, zarobljenoga u Fontainebleauu, uzalud je tražio da se odrekne svjetovne vlasti. Bečki kongres 1815. obnovio je Papinsku Državu ugl. u njezinim prijašnjim granicama. Pio VII. preustrojio je zatim zakonodavstvo, sudstvo i upravu. U doba borbi za ujedinjenje Italije Pio IX. (1846–78) pokušao je Papinskoj Državi dati ustav (1848), ali su revolucionari ubili papinskoga ministra predsjednika i proglasili Rimsku Republiku. Na to je papa pobjegao u Gaetu i zatim, uz pomoć francuske i austr. vojske, ponovno uspostavio apsolutistički režim. God. 1859. Papinska Država izgubila je Romagnu, a nakon poraza kraj Castelfilarda 1860. papinske čete morale su napustiti Umbriju i Marche. Najveći dio Papinske Države ušao je u sastav Kraljevstva Sardinije, a ono sâmo bilo je svedeno na nekadašnji Patrimonij. Kada su se tijekom njemačko-franc. rata 1870. franc. jedinice povukle iz Rima, pijemontska vojska osvojila je grad. Time je prestala postojati Papinska Država. Pio IX. povukao se u Vatikan, a kralj Viktor Emanuel II. prenio je 1871. svoju prijestolnicu u Rim i ušao u palaču Kvirinal. Tal. vlada ponudila je papi godišnju rentu, osobnu nepovrjedivost i sva suverena prava, ali je Pio IX. te ponude odbio i ostao kao »vatikanski zarobljenik« pri svojem protestu. I idući pape, Leon (Lav) XIII. (1878–1903), Pio X. (1903–14) i Benedikt XV. (1914–22), nisu napustili Vatikan. Pio X. preustrojio je Rimsku kuriju jer je gubitak svjetovne vlasti učinio neka njezina tijela suvišnima. Tek je Pio XI. dokrajčio mučne prilike i riješio tzv. rimsko pitanje. Crkvena država uspostavljena je kao suverena država 1929 (→ lateranski ugovor) pod imenom Stato della città del Vaticano. (→ vatikan)

Papinska Država. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46540>.