parodija (grčki παρῳδία), djelo koje žanrovskim ili stilskim aspektima, pripovjednim ili retoričkim postupcima uspostavlja podrugljiv ili kritički odnos prema kakvu drugom, oponašanom djelu. U pretklasičnom se razdoblju grčke književnosti parodijom nazivalo komično oponašanje Homerovih epova. Nakon Aristotelove kodifikacije pojma u Poetici, parodija je upućivala na komičnu epiku pjesnika Hegemona te na Aristofanove komedije koje oponašaju i ismijavaju konvencije klasičnih tragedija. Općenito se parodija držala krivotvorinom izvornika koji je pripadao nekomu kanonskomu žanru. Klasično je poimanje parodije podrazumijevalo ambivalentan odnos između oponašanja nekoga teksta i izobličavanja njegova ustroja. S Aristofanovim se komedijama nadležnost pojma parodija širi prema ironiji i satiri, koje sadržavaju političke konotacije. Upravo je ta sklonost retorici, a samim tim i pomicanje žanrovske granice poglavito između filozofije i književnosti, postala važnom odrednicom europske tradicije parodije, koja vodi od Seneke, preko Françoisa Rabelaisa, Cervantesa, Jonathana Swifta, Daniela Defoea, Laurencea Sternea, Jamesa Joycea, sve do filozofa poput Friedricha Nietzschea. Teorijski obrat u motrenju parodije nastupio je s ruskim formalizmom (V. B. Šklovski, J. N. Tinjanov), koji je bio tijesno povezan s avangardnim pokretom u književnosti. Parodija postaje perspektivom iz koje se motri ukupna dinamika književne povijesti. No jednu od najutjecajnijih modernih teorija parodije tijekom prve polovice XX. st. razvio je upravo kritičar formalista, ruski teoretičar Mihail M. Bahtin. Prema njemu parodija njeguje tzv. dvoglasnu riječ, gdje se predmnijevano podsmješljivo značenje sukobljava s ozbiljnim značenjem predloška, koje mu se odbija dokraja pokoriti. I postmoderni filozofi i teoretičari (Jean Baudrillard, Jacques Derrida, Michel Foucault, Ihab Hassan, Fredric Jameson) upozoravaju na nemogućnost potpunog oslobađanja parodije od predloška. Parodija je za njih neodvojiva od ideologije i poretka koje teži izrugati pa njezinu komičnu dimenziju zato naposljetku zamjenjuje rezignirani cinizam (Peter Sloterdijk). U suvremenoj se kulturi parodija, osim u književnosti i kazalištu, pojavljuje i u drugim umjetnostima i medijskim djelima (često u filmu i na televiziji).
