passacaglia [udomaćeno pasaka'ļa, talijanski izgovor pas:aka'ļ:a] (talijanski < španjolski pasacalle, od pasar: hodati i calle: ulica), u glazbi, forma srodna chaconnei, niz često ostinatnih varijacija na melodijsku frazu ozbiljnijega karaktera u trodobnoj mjeri s tzv. punktiranim ritmom. Passacaglia je izvorno nastala u Španjolskoj u XVII. st., kao kratka instrumentalna improvizacija koju je gitarist odsvirao između pojedinih kitica pjesme muzicirajući na otvorenome (odatle naziv). Ubrzo je bila prenesena u Francusku i Italiju, gdje je prvi put pismeno zabilježena u gitarskim tabulaturama. Drži se da ju je skladatelj G. Frescobaldi 1627. inaugurirao kao zasebnu glazbenu formu (Sto partita na passacaglie – Cento partite sopra passacagli). Potom se potkraj XVII. i u XVIII. st. passacaglia znatnije proširila po Francuskoj, Njemačkoj i drugdje, a skladali su ju kao stavke za glazbala s tipkama ili balete i istaknuti kompozitori kao što su J.-B. Lully, F. Couperin, G. Muffat, H. I. F. von Biber, J. S. Bach, G. F. Händel, H. Purcell i dr. U XIX. i XX. st. skladatelji (npr. P. Hindemith, F. Martin, M. Ravel, A. Webern i dr.) nastavili su pisati passacaglie, često po Bachovu uzoru. U Hrvatskoj su ju skladali, među ostalima, K. Odak i R. Matz.
