Paulhan [polᾶ'], Jean, francuski esejist (Nîmes, 2. XII. 1884 – Pariz, 10. X. 1968). Diplomirao književnost na Sorbonnei, predavao na Školi istočnih jezika, od 1920. tajnik, a 1925–40. i 1953–68. glavni urednik književnog časopisa Nouvelle revue française, 1941–44. uređivao ilegalni književni list pokreta otpora Les Lettres françaises. Utjecajna osobnost francuske kulture između dvaju svjetskih ratova, otkrivač mladih književnika, zagovarao je ideju književnosti kao prostora sumnje i kontemplacije te nadvladavanje oprjeke ideja–riječ (eseji Cvijeće iz Tarbesa – Les Fleurs de Tarbes, 1941; Ključ poezije – Clef de la poésie, 1944). U kasnijim se esejima nadahnjivao istočnjačkim misticizmom: Imaginarne tuge (Les Douleurs imaginaires, 1955), Jasno i tamno (Le Clair et l’obscur, 1958). Pisao je i dulje pripovijesti, npr. Marljivi ratnik (Le Guerrier appliqué, 1917), o iskustvu u I. svjetskom ratu, te eseje o modernoj umjetnosti, npr. Kubističko slikarstvo (La Peinture cubiste, 1953).
