Pázmány [pa:'zma:ń], Péter, mađarski književnik, teolog, kardinal (Oradea, mađarski Nagyvárad, Rumunjska, 4. X. 1570 – Bratislava, 19. III. 1637). Rođen u protestantskoj obitelji; prešao (1583) na katoličku vjeru; pristupio (1588) isusovačkomu redu; profesoreologije, nadbiskup (od 1616), kardinal (od 1629). Pisao na latinskom i mađarskome jeziku. Glavna je osobnost mađarske protureformacije, s vjerskim raspravama i propovijedima koje imaju književnu vrijednost. Bio je vrstan retoričar, jasne logike, slikovita stila, sklon ironiji i parodiji. Djelo Pet lijepih pisama (Öt szép levél, 1609) stilska je parodija neuka reformacijskoga propovjednika, a Vodič k božanskoj istini (Isteni igazságra vezérlő Kalauz, 1613) teološka je sinteza obrane katoličke vjere. Zbirka od stotinjak propovijedi iz 1636. primjer je praktične etike. Teze je ilustrirao živim primjerima, kratkim pričama, te je stvorio osnove mađarske pripovjedne proze.
