autonomaštvo

autonomaštvo, naziv za politiku koja se od 1860. suprotstavljala zahtjevima za ujedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Osim talijanskoga, autonomaštvo je podržavao i dio stanovništva hrvatskog podrijetla, koje je pod utjecajem talijanskih škola i ustanova, što su širile talijansku kulturu, prihvatio i talijansku nacionalnu ideju. Iako su u nacionalnom smislu dalmatinski autonomaši uglavnom izražavali osjećaj pripadnosti talijanskoj naciji, dio njih zastupao je ideju o posebnoj »slavo-dalmatinskoj naciji«. Unatoč isticanju »dalmatinstva«, i oni su pripadali političkoj grupaciji koja je tijekom 1870-ih izrasla u posebnu stranku. Dalmatinsko autonomaštvo imalo je pristaše prije svega u višim slojevima dalmatinskoga društva, među činovništvom, zemljoposjednicima te u mladome trgovačkom građanstvu. To je bilo razmjerno malobrojno urbano stanovništvo, koje je u ujedinjenju s Banskom Hrvatskom naziralo moguću opasnost za svoj društveni položaj.

Pojava autonomaštva u Dalmaciji vezana je uz hrvatski pokret 1848. koji je, uz ostalo, istaknuo i zahtjev za ujedinjenjem Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Pošto je hrvatsko izaslanstvo u ožujku 1848. spomenuti zahtjev iznijelo pred vladara, dalmatinski talijanaši, nastanjeni u Beču, reagirali su predstavkom zahtijevajući od cara da Dalmacija ostane autonomna pokrajina. Prelazeći preko zahtjeva za ujedinjenjem, austrijski ustav iz travnja 1848. uključio je Dalmaciju u austrijske zemlje. Međutim, u prosincu 1848. vladar je imenovanjem bana Josipa Jelačića za guvernera Rijeke i Dalmacije ostvario načelo integriteta Trojedne Kraljevine što ga je artikulirao hrvatski pokret. Doduše, bilo je to samo formalno. Nastojanje oko ujedinjenja tijekom 1848. sa simpatijom je primljeno u Boki kotorskoj i u Dubrovniku, ali je u splitskoj i zadarskoj općini, koje su bile u rukama Talijana odnosno talijanaša, nailazilo na žestoke otpore. Oktroirani ustav, koji je stupio na snagu početkom ožujka 1849., predvidio je, među ostalim, i dogovor zastupnika budućega dalmatinskog i hrvatsko-slavonskoga sabora o uvjetima ujedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, dakako, uz carsku potvrdu. Uzeo je, dakle, u obzir zahtjeve pristaša ujedinjenja. No, istodobno je Dalmaciju proglasio posebnom krunovinom, s uskom autonomijom i posebnim zakonodavnim tijelom, a to se poklapalo sa zahtjevima autonomaša. U tim uvjetima sukobi između protivnika i pristaša ujedinjenja postupno su počeli jenjavati. U razdoblju neoapsolutizma (1852–60), tijekom kojega je bečko središte sustavno sprječavalo isticanje bilo kakvih nacionalnih zahtjeva, ti su sukobi posve zamrli.

Pitanje ujedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, a s njime i autonomaška politika, oživjelo je iznova 1860., kada je u Carevinskom vijeću A. Vraniczany zatražio pripojenje Dalmacije Hrvatskoj, čemu se odlučno suprotstavio F. Borelli. Priznajući, doduše, njezin slavenski značaj, on je za Dalmaciju zahtijevao autonomiju u okviru austrijskih zemalja. Borellijev istup oživio je autonomašku politiku u Dalmaciji, kojoj je uskoro na čelo stao A. Bajamonti. Poč. 1860-ih, u razdoblju obnove ustavnoga stanja, dalmatinski su autonomaši razvili snažnu kampanju protiv ujedinjenja. Bečki vladajući krugovi, odn. general L. Mamula, ondašnji namjesnik za Dalmaciju, sa simpatijama su pratili njihovu akciju, pružajući im na različite načine otvorenu potporu. Unatoč tomu, Kruna se nije usudila otvoreno usprotiviti zahtjevu za ujedinjenjem. Car Franjo Josip I. dopustio je 1860. mogućnost da predstavnici Dalmacije povedu razgovor o mogućem sudjelovanju na Hrvatskom saboru, ali je odbio zahtjev Banske konferencije da na osnovi dinastičkoga prava provede ujedinjenje. Štoviše, podržao je zahtjeve dalmatinskih autonomaša da o tom pitanju odluku donese Dalmatinski sabor, znajući da će u njemu autonomaši imati većinu te da će se sabor izjasniti protiv ujedinjenja. Tako se i dogodilo. Nakon toga, borba između autonomaša i narodnjaka oko pitanja ujedinjenja rasplamsala se. Doduše, nakon 1863., kada se pokušala uspostaviti njihova međusobna suradnja, ona više nije bila tako intenzivna kao početkom 1860-ih.

Austro-ugarskom nagodbom iz 1867. i Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom praktički je onemogućeno. U tim uvjetima Narodna stranka, koja se 1861. oblikovala u sukobu s autonomašima, u svojem je programu doduše zadržala zahtjev za ujedinjenjem s Hrvatskom i Slavonijom, no svoju je političku i kulturnu akciju usmjerila u prvom redu na jačanje hrvatske nacionalne ideje, na njezino širenje, posebno među gradskim stanovništvom, na postupno osvajanje vlasti u općinama i gradovima te na sustavnu bitku za uvođenje hrvatskoga jezika u javni život. Golem uspjeh hrvatskoga pokreta pod vodstvom narodnjaka bila je njihova pobjeda na izborima za Dalmatinski sabor 1870., koja je označila početak pada autonomaša. Pošto su narodnjaci, osim u Zadru, odnijeli pobjedu 1882. i na općinskim izborima u Splitu, autonomaštvo je u Dalmaciji praktički izgubilo političko značenje. Nakon 1884. iz njihovih redova više nije mogao biti izabran nijedan zastupnik u Carevinsko vijeće. Iako u prvom redu zaokupljena utvrđivanjem hrvatskog identiteta pokrajine, Narodna stranka nije zanemarila pitanje ujedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, o čemu, uz ostalo, svjedoče i njezine saborske adrese iz 1877., odn. 1894., kao i činjenica da su dalmatinski zastupnici u Carevinskom vijeću redovito istupali s »državnopravnom ogradom«. No, osim dualističkoga sustava, zapreka njezinu snažnijem angažmanu na ujedinjenju bili su nakon 1879. Srbi, koji su se tomu odlučno protivili.

autonomaštvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.4.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4754>.