Péret [peʀε'], Benjamin, francuski pjesnik i esejist (Rezé, 4. VII. 1899 – Pariz, 28. IX. 1959). Od 1920. u Parizu, gdje je pristupio nadrealističkomu pokretu, u čijim je časopisima (La Révolution surréaliste) i manifestacijama surađivao do kraja života. Potkraj 1920-ih i početkom 1930-ih blizak komunistima, pisao pjesme u kojima je oštro i sarkastično napadao crkvu, vojsku i građanstvo (zbirka Toga kruha ne jedem – Je ne mange pas de ce pain-là, 1936). Zbirka ljubavne lirike Sublimiram (Je sublime, 1936) slavi, pak, nadrealističko poimanje sublimne ljubavi kojom je bio trajno zaokupljen, pa je 1956. sastavio Antologiju sublimne ljubavi (Anthologie de l’amour sublime), sa značajnim uvodnim esejom Jezgra repatice (Le Noyau de la comète). Za Španj. građanskoga rata borio se na strani republikanaca, u anarhističkim paravojnim jedinicama. Nakon njemačke okupacije Francuske emigrirao u Meksiko, gdje se zainteresirao za civilizacije pretkolumbovske Amerike (Antologija mitova, legendi i pučkih priča Amerike – Anthologie des mythes, légendes et contes populaires d’Amérique, 1959). Pozornost je privukao i pamfletom Beščašće pjesnika (Le Déshonneur des poètes, 1945), izravno potaknut promidžbenim pjesništvom pokreta otpora, a u kojem je kritizirao i desnu i lijevu ideologizaciju pjesništva. Bio je dosljedan zagovornik ikonoklastičnog i blasfemičnoga pjesništva te crnoga humora kao iskaza pobune duha, ali i istovjetnosti, odnosno dubinske povezanosti poetskog i magičnoga.
