Perkovac, Ivan, hrvatski književnik i političar (Harmica kraj Brdovca, 23. V. 1826 – Samobor, 16. IV. 1871). Gimnaziju pohađao u Kaniži (Ugarska); napustivši sjemenište, 1848. stupio u službu Bojnog odsjeka u Banskom vijeću. Poslije je studirao pravo te radio kao pravni činovnik i novinar. Bio je tajnik Matice ilirske 1851–53. i urednik književnog lista Neven (1853). Uređivao je Pozor, najčitaniji politički dnevnik 1860-ih (1860–64., 1866); nakon njegove zabrane 1866. izdavao je Novi Pozor u Beču (1867). Bio je zastupnik Narodne stranke u Saboru 1861–67., po programu koje je zastupao uniju s Ugarskom uz prethodno priznanje hrvatske teritorijalne cjelovitosti i političke autonomnosti, te član Strossmayerove komisije za pregovore s Ugarskom, čiji je neuspjeh doveo do Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868; zato je, nakon pobjede unionista na izborima 1867., prestao s političkom djelatnošću. Prvu pripovijest (I žene ljube iskreno) objavio je 1869. u Viencu, kojemu je bio osnivač i urednik 1870–71. U tom razdoblju objavio je novele Kitica, Župnikova sestra, Šljivari i Crtice iz Bojnog odsjeka. Najvažnija mu je pripovijest Stankovačka učiteljica, koja je tematski izravno utjecala na Branku A. Šenoe (1881). Tematizacijom društvenih problema, pogotovo položaja žene u društvu, prosvjetiteljskim tendencijama te apologijom građanstva kao novoga nosivoga društvenog sloja, Perkovčeve pripovijesti tematski i formalno označuju početke realizma u hrvatskoj književnosti. U mnoštvu članaka i novinskih tekstova posebno se ističu tekstovi o društvenom položaju žena (O zvanju i rodoljublju žena, Uz put ob uzgoju, Estetička obrazovanost, Tegobe i zahtjevi pučkoga učiteljstva).
