Petar Krešimir IV., hrvatski kralj približno od 1058. do 1074 (?, prva polovica XI. st. – ?, 1074). Sin kralja Stjepana I. Danas je uglavnom napušteno mišljenje F. Šišića da se rodio u Veneciji kao unuk Krešimira III. i Hicele, kćeri dužda Petra II. Orseola. Prevladava tumačenje M. Barade da se Krešimir III., njegov djed, nije oženio Hicelom te da nikad nije napustio Hrvatsku. Rekonstrukcija njegove vladavine otežana je zato što je autentičnost mnogih isprava i bilježaka u kojima se spominje prijeporna. On je prvi vladar za kojega je u suvremenim izvorima potvrđena titula kralja Hrvatske i Dalmacije. Prvi put se spominje 1060. u rapskoj ispravi o osnutku samostana sv. Petra u Dragi (koja je, ako je autentična, ujedno i prvi domaći izvor u kojem se spominje pojam Hrvatska) i u darovnici samostanu sv. Ivana Evanđelista u Biogradu na moru, koji je nešto ranije osnovao i darovao mu vrlo velik zemljišni posjed. Iste je godine (1060) papa Nikola II. uputio u Hrvatsku i Dalmaciju kardinala Majnarda radi istrage o navodnom Petrovu ubojstvu njegova brata Gojslava, što svjedoči o pojačanome papinskom političkom utjecaju u Hrvatskoj. Nedugo zatim Majnard je ponovno bio upućen u Hrvatsku sa zadaćom sazivanja crkvenih sabora, ali nije poznato kakav je bio stav Petra Krešimira IV. prema pokušajima sabora da zabrani slavensko bogoslužje. Na temelju podatka o tome da je osnovao dva benediktinska samostana u Biogradu i održavao dobre veze sa samostanima u Zadru i Splitu te s Rapskom biskupijom, moglo bi se pretpostaviti da je podupirao crkvene reforme i protivio se slavenskom bogoslužju i običajima Istočne crkve. Zanimljivo je, međutim, da ne postoji trag ni o kakvoj njegovoj darovnici Splitskoj nadbiskupiji, iako je na njezinu čelu bio nadbiskup Lovro, glavni promicatelj reforme u Hrvatskoj i Dalmaciji. God. 1069., u darovnici samostanu sv. Krševana za otok Maun, u kraljevoj se pratnji spominje carski protospatar Lav, što bi moglo značiti da je Petar Krešimir IV. preuzeo i vlast nad Dalmacijom, ali nije jasno kada i pod kojim se okolnostima to dogodilo. Često navođenje njegova imena u ispravama i kartularima iz raznih dalmatinskih gradova, dotad bez presedana, svakako ne može biti slučajno. U darovnici za Maun navodi se da se otok nalazi u našemu dalmatinskome moru, a također i da se njegova vlast (Petra Krešimira IV.) »proširila na kopnu i moru«. Iz toga se izvodi zaključak da je Hrvatskoj, osim bizantske Dalmacije, bila pripojena i Neretvanska kneževina, koja se kao samostalna cjelina zadnji put spominje 1050. Mišljenja o tome da je ovladao i Bosnom nemaju pravoga temelja u izvorima. Kada je sredinom 1060-ih kranjski markgrof Ulrik II. osvojio pogranične dijelove Hrvatske u Istri, Primorju i na kvarnerskim otocima, u vezi s njihovom obranom ne spominje se Petar Krešimir IV., već Zvonimir, slavonski ban, koji je ubrzo vratio izgubljeno područje osim dijela Istre (Meranija). Izgleda da Petar Krešimir IV. nije imao muškoga potomka, jer mu se Zvonimir nametnuo kao nasljednik (dux), nakon što je Stjepan II. (nećak Petra Krešimira IV.), koji se kao dux spominje još 1066., zbog bolesti otišao u splitski samostan sv. Stjepana. Nije jasno jesu li Hrvati, koji su s Dukljanima 1072/73. pomogli ustanak Georgija Vojtjeha u okolici Skoplja, bili Hrvati Petra Krešimira IV., ili su bizantski pisci tako označivali dio dukljanskih četa. Također se ne može pouzdano utvrditi jesu li promijenjeni odnosi s papinstvom bili uzrok napada na Hrvatsku, što su ga 1074. izvršili Normani iz južne Italije, vazali pape Grgura VII. U ispravi papinskog legata Gerarda iz studenoga 1074. spominje se da je normanski grof Amiko II. zarobio hrvatskog kralja, ali se ne navodi kraljevo ime. Mišljenje da je riječ o Slavcu (F. Šišić) danas je odbačeno, pa se smatra da je Amiko zarobio Petra Krešimira IV., o čijoj sudbini nema drugih vijesti. Prema nekim mišljenjima (u najnovije doba I. Fisković), reljef vladara u splitskoj krstionici predstavlja Petra Krešimira IV.
