pigmenti

pigmenti (lat. pigmentum: boja).

1. Tvari različita kemijska sastava koje su nositelji boje u živih organizama. Nalaze se u stanicama u obliku zrnaca, kapljica i kristala; često su vezani na bjelančevine. Važni su za život biljaka, životinja i čovjeka. Podrijetlo im je dvojako: a) stvoreni su u protoplazmi specijalnih stanica kao endogeni pigmenti (→ plastidi); b) dospijevaju u stanice infiltracijom kao egzogeni pigmenti. Najrašireniji su pigmenti: porfirini (klorofil, hemoglobin, citokromi i dr.), karotenoidi (žuti ksantofili i narančasti do narančastocrveni karoteni, koji se nalaze u različitim tkivima biljaka, praživotinja, spužava, mahovnjaka, ježinaca, kralježnjaka, te fukoksantin u smeđih i nekih drugih alga), fikobilini (fikoeritrin i fikocijan), antocijani (crvene, ljubičaste i plave boje) te njihove bezbojne modifikacije leukoantocijanidini (bijela boja latica), flavoni i flavonoli (žute boje poznate i pod nazivom antoksantini; nalaze se u listovima, cvjetovima i plodovima biljaka, a dolaze i u nekih vrsta kukaca i ježinaca). U vakuolama većine biljaka reda Caryophyllales nalaze se crveni ili žuti betalaini, koji u svojoj molekuli sadrže dušik: betanidin u korijenu cikle, filokaktin u biljkama roda Phyllocactus, žuti pigment u zapadnoindijske opuncije. Takav je i amanitin, crveni pigment u otrovne gljive crvene muhare. U biljnom svijetu rašireni su i kinoni (primjerice smeđa jesenja boja listova kruške), a dolaze i u unutarnjim organima ježinaca i kukaca (→ naftokinoni). U perju, dlakama i koži životinja i čovjeka nalaze se melanini. Kod patoloških stanja pigmenti mogu biti abnormalno pojačani (npr. kod žutice) ili ih nema (→ albinizam). – Raspodjela pigmenata na površini (koži) ljudskoga, životinjskoga ili biljnoga organizma naziva se pigmentacija.

2. Obojene tvari koje su kao nositelji obojenosti sastojci različitih proizvoda kao što su boje i lakovi, tiskarske boje, guma, plastika, keramika, papir, sintetska vlakna, betonski, prehrambeni i kozmetički proizvodi. Za razliku od topljivih boja (u vodi, organskim otapalima ili materijalu koji treba obojiti) i bojila, pigmenti nisu topljivi u ostalim sastojcima materijala u koji se ugrađuju, već su dispergirani u finom usitnjenju, sve do nanometarskih čestica. Od mnogih svojstava pigmenata najvažnija je njihova boja, koja ovisi o apsorpciji, odn. refleksiji vidljivoga dijela spektra. Bijeli pigmenti reflektiraju gotovo sav spektar, crni ga apsorbiraju, a obojeni jedan dio apsorbiraju, a ostali reflektiraju.

Od nekoć vrlo važnih prirodnih pigmenata danas se u manjim količinama rabe željezooksidni pigmenti (oker i crveni) i boksit, a povećava se uporaba željeznoga tinjca (listićavi hematit). Sintetski anorganski pigmenti većinom su osrednje moći bojenja i velike pokrivnosti. U uporabi su, uz iznimku čađe i grafita, različiti spojevi metala, i to najviše kao bijeli pigmenti: titanijev dioksid (rutil, anatas), cinkov oksid i smjesa cinkova sulfida i barijeva sulfata (litopon); crni: čađa, grafit i crni željezooksidni pigment; žuti: željezooksidni pigment (oker), kadmijev sulfid, miješani kristalni metalni kompleksi (oksidi titanija, antimona i nikla) te kromati kadmija, barija, cinka i stroncija; narančasti: olovni kromat/molibdat; crveni: željezooksidni pigment; plavi: kalijev, natrijev i amonijev heksacijanoferat (milori, pruski i kineskoplavi pigmenti), natrijev alumosilikat koji sadrži i sumpor (ultramarin) i kobaltov/kromov aluminat; smeđi: željezooksidni pigment; zeleni: kromov oksid. Značajnu uporabu kao pigmenti imaju i metali: ljuskice aluminija i bronce, cinkov prah. – Sintetski organski pigmenti velike su moći bojenja i male pokrivnosti. U uporabi su žuti, narančasti i crveni azo-, diazo- i kompleksni azo-pigmenti, heterociklički (izoindolin) i antrakinonski, te crveni kinakridonski pigmenti; ljubičasti: dioksazinski i kinakridonski pigmenti; plavi: ftalocijaninski (bakrov ftalocijanin) i indantrenski; smeđi: kinakridonski; zeleni: ftalocijaninski (halogenirani bakrov ftalocijanin) i niklovi azo-pigmenti. Pigmentima se postižu i posebni optički efekti pigmentiranih proizvoda (transparentnost, metalni ili sedefast izgled, luminiscencija), te neka druga svojstva kao povećana otpornost prema koroziji, električnu provodnost i magnetičnost. – Indeks boje međunarodni je sustav kodiranja organskih pigmenata, u kojem se navodi ime skupine, tip i broj boje, kemijski sastav, komercijalno ili trgovačko ime. Služi za jednoznačnu klasifikaciju i identifikaciju pigmenata, a sadrži više od 700 tipova i više od 5000 pojedinačnih pigmenata.

Današnji se veliki potrošači sve više orijentiraju na uporabu do 15 visokokvalitetnih pigmenata u obliku tekućih preparata (koloranti, pigmentne paste), koji se plasiraju i kao tržišni proizvodi. Industrija boja i lakova rabi još za metalni izgled aluminijske ljuskice i kemijski obrađen tinjac, kao antikorozivne pigmente cinkov prah, cinkov fosfat i željezni tinjac te veći broj pigmenata za specifične proizvode, za posebne optičke efekte i neka druga svojstva. Zbog ekološki nepodobnih svojstava gotovo su potpuno izvan uporabe nekad mnogo rabljeni pigmenti na bazi olova (npr. izrazito antikorozivni minij), a stalno se smanjuje i potrošnja pigmenata na bazi kroma.

U Hrvatskoj su sred. XX. st. Industrochem Pula i zagrebački Moster d. d. (poslije Chromos) proizvodili prirodne pigmente od boksita i željezooksidnih ruda. Chromos je 1953. započeo proizvodnju taložnih pigmenata na bazi kroma, olova i cinka, proizvodnju tzv. tekućega zlata za keramiku 1963., a nekih drugih keramičkih pigmenata 1967. Svoj je asortiman pigmenata znatno proširio od 1968., a od 1975. proizvodio je i molibdatne pigmente. Približno polovicu proizvodnje plasirao je u izvoz. Od 1991. proizvodnja pigmenata u Chromosu znatno se smanjila, a 2000. i potpuno prestala.

pigmenti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 10.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48181>.