Pirro [piʀọ'], André, francuski muzikolog i orguljaš (Saint Dizier, 12. II. 1869 – Pariz, 11. XI. 1943). Studirao u Parizu na Konzervatoriju (orgulje) i Sorbonnei (pravo) te u Nancyju (umjetnost). Isprva djelovao kao orguljaš u različitim crkvama, potom u Parizu kao profesor povijesti glazbe na Schola Cantorum, École des hautes études (1904–14) i na Sorbonnei (1912–37). Objavio je niz studija i knjiga o ranoj glazbi, od kojih se ističu one o orguljskoj glazbi (1895) i estetici (1907) J. S. Bacha, o H. Schützu (1913), D. Buxtehudeu (1913), francuskim klavsenistima (1924) te važna i opsežna Povijest glazbe od kraja XIV. do kraja XVI. stoljeća (Histoire de la musique de la fin du XIVe siècle à la fin du XVIe, 1940). Smatra se jednim od začetnika i utemeljiteljem muzikologije na francuskim sveučilištima, a istaknuo se kao zagovornik precizne dokumentiranosti glazbenopovijesnih istraživanja i zaključaka.
