facebook  twitter  Ispisi
ilustracija
POLJIČKI STATUT, rukopis nastao poč. XVI. st., Zagreb, Arhiv HAZU

Poljički statut, statut zajednice Poljičana, prva redakcija kojega je sastavljena 1440. → poljičicom, brzopisnom hrvatskom ćirilicom s mnogobrojnim lokalnim posebnostima. Kroz 116 članaka (zapravo 206, jer se pojedini članci sastoje od dvaju ili više stavaka) iskazivala se njime neovisnost uređivanja javnih unutrašnjih odnosa (na razinama kaznenoga, građanskog i procesnoga prava) poljičke zajednice o zakonodavstvu Mletačke Republike, potom Ugarskoga/Austrijskoga ili Osmanskoga Carstva, sve do Napoleonove vlasti na početku XIX. st. (→ poljica). Pravne odredbe i formulacije odražavaju kontinuitet već iz praslavenskog doba. V. Mošin je smatrao da je predložak stariji nekoliko stoljeća i da možda seže sve do XI. st. Na samom početku teksta njegovi sastavljači su napomenuli kako »sući statut iz staroga novi činimo«, što bi značilo da je sastavljen na temelju već postojećega kodificiranog oblika poljičkoga običajnog prava koji potječe najvjerojatnije s kraja XIV. st., ali se ne može isključiti da su i prije toga postojale od kraljeva izdane ili potvrđene isprave o povlasticama Poljičana. Smatra se da prvih 18 članaka potječe iz 1440., a ostali su od 1475. nadalje dopisivani kao izmjene i dopune prvotnih odredaba.

Poljički statut odražava društveno ustrojstvo poljičke zajednice u razvijenom srednjem vijeku; u mnogim primjerima svjedoči i o ondašnjoj svakodnevici, npr. o životu u kućnim zajednicama, nasljeđivanju, odnosu poljodjelstva i stočarstva, zaštiti od divljih životinja, vrijednostima pokretnina i nekretnina, održavanju javnih puteva, trgovini, o spolnome moralu, klevetama, zlostavljanju žena, precizno se navode kazne ovisno o tome koji je dio tijela i koliko ozlijeđen itd. Statut razlikuje povlašteni sloj Poljičana, koji se dijelio na didiće i vlastelu (ugričiće), i neplemenite stanovnike općine, pučane (slobodni seljaci), kmetiće (ovisni seljaci, obrađivači zemlje plemenitih Poljičana) i vlahe (stočare). Privredni temelj kućne zajednice (proširene obitelji temeljene na patrilinearnom srodstvu) bila je → plemenšćina, koju su mogli posjedovati samo didići i vlastela, a koja u slučaju izumrća roda (svih patrilinearno vezanih muških te neudanih ženskih članova) nije pripadala kralju kao ošasno dobro, već »plemenu«, tj. bližim rođacima. U Statutu su sačuvane mnoge vrlo stare slavenske pravne ustanove (rota, pristav, vražda, posoba i dr.). S obzirom na sličnosti u uređenju društvenih strukturâ, M. P. Aleksejev isticao je mogućnost da se Th. More, pišući svoju Utopiju, upoznao, vjerojatno posredovanjem mletačke diplomacije u Londonu, i s Poljičkim statutom.

Jezik toga iznimno važnoga hrvatskoga pravnoga spomenika mješavina je uzmičuće čakavštine i sve raširenije štokavštine, a s obzirom na to da su u njegovu sastavljanju sudjelovali i popovi glagoljaši, znatan je i broj staroslavenizama.

Uz Vinodolski zakon, Poljički je statut najvrjedniji hrvatski normativni pravnopovijesni spomenik. Danas se čuva u Arhivu HAZU u više prijepisa (njih pet samo iz XVIII. st.), od kojih su neki pisani i latinicom, a najstariji – ćirilički – potječe s prijelaza iz XV. u XVI. st. Taj najznačajniji i najpoznatiji primjerak sastoji se od 64 papirne folije (sadrži i neke mlađe paragrafe), veličine 20 × 28,5 cm. Izdavan je do sada više puta. Prvi je put u cjelini priređen 1859 (M. Mesić u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku, knj. V), a 1890. drugo je izdanje, s temeljitom revizijom prijevoda i redoslijeda paragrafa, priredio V. Jagić (Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium, sv. IV). Preveden je na nekoliko svjetskih jezika (njemački, ruski, engleski, španjolski).

STRUKE: