Poparić, Bare (Bartul), hrvatski povjesničar (Kaštel Novi, 27. III. 1865 – Zagreb, 30. III. 1948). Studirao bogosloviju u Zadru i Goriziji, gdje je bio zaređen za svećenika. Kraće je vrijeme potom radio kao bilježnik u pisarnici Splitske biskupije. Od 1891. do 1894. studirao je povijest i geografiju na Sveučilištu u Zagrebu, a potom radio u gimnaziji u Splitu, pomorskoj školi u Bakru i u realnoj gimnaziji u Zagrebu. Od 1911. bio je lektor talijanskoga jezika na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Talijanski je jezik predavao i na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi i Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Umirovljen je 1927. Bavio se poviješću pomorstva (O pomorskoj sili Hrvata za dobe narodnih vladara: s uvodom o rimskim liburnama, 1899; Pregled povijesti pomorstva, I–II, 1932–33; Borbe Hrvata za Jadran od 7. do kraja 11. stoljeća, 1937). Iste je teme obradio i u književnim djelima (Doživljaji hrvatskih pomoraca, 1904; Hrvati pod Venecijom, 1912). Prošlost senjskih uskoka također je obradio kao historiografsku (Povijest senjskih Uskoka, 1936) i književnu temu (Galijoti, 1939). Proučavao je djelo I. Lučića, te objavio monografiju (O talijanskom prevodu Lučićeva djela »De regno Dalmatiae et Croatiae«, 1896) i rasprave o Lučićevu dopisivanju sa suvremenicima. Povijest Hercegovine obradio je u knjizi Hercezi Sv. Save (1895). Pisao je o A. Starčeviću, F. Buliću i E. Kumičiću.
