STRUKE:

Poreč

Poreč (talijanski Parenzo) [parɛ'nco], grad, luka i ljetovalište na zapadnoj obali Istre; 9684 st. (2011). Stari dio grada leži na poluotoku pred kojim je otočić Sveti Nikola. Od kulturnopovijesnih spomenika ističu se trobrodna bazilika biskupa Eufrazija (→ eufrazijana; od 1997. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine) iz VI. st. s mozaicima iz IV. i V. st. (po ljepoti i značenju uspoređuju se s ravenskima), Kapitolijski i Neptunov hram (II. st.) i dr. U nizu pregrađivanih i sačuvanih romaničkih kuća ističu se Kanonička kuća iz 1251. i Kuća dvaju svetaca, nazvana po dvjema reljefnim figurama uzidanima u pročelje. S kraja XIII. st. jednobrodna je franjevačka crkva (barokne štukature i iluzionističke slike iz XVIII. st., u XIX. st. pregrađena u Istarsku sabornicu, danas reprezentativan izložbeni prostor). Iz XV. st. veći broj je palača gotičko-mletačkoga stila s bogatim ukrašenim pročeljima, a iz XVII. st. nekoliko baroknih palača (u Palači Sinčić je Zavičajni muzej Poreštine s bogatom arheološkom zbirkom te zbirkom slika, namještaja i etnografskih predmeta). Peterokutna kula na ulazu u grad iz 1249–50 (obnovljena sred. XV. st., restaurirana 1990-ih) jedini je ostatak nekadašnjih gradskih vrata. Od ostalih sakralnih objekata ondje su crkve sv. Eleuterije (XV. st.), Gospe od Anđela iz 1746., Navještenja Blažene Djevice Marije (Madonna del Monte) iz 1858. i dr. Prehrambena (mlin, vinski podrum) industrija; tiskarstvo. Poreč ide u red naših najposjećenijih turističkih središta (mnogobrojni hoteli i dr.); turistička naselja Plava i Zelena laguna, Lanterna, Špadići, Brulo; dvije marine; mnogobrojna teniska igrališta. Institut za poljoprivredu i turizam (osn. 1875). Tradicionalna likovna izložba moderne i suvremene umjetnosti Porečki annale (od 1961), susreti pjevačkih zborova Naš kanat je lip i dr. – Prapovijesne gradine u okolici Poreča svjedoče o ranoj naseljenosti toga područja. Rimsko naselje, nastalo u I. st. pr. Krista, isprva je bilo organizirano kao oppidum rimskih građana (spominje ga Plinije Stariji oko 50. pr. Kr.), a ubrzo zatim kao kolonija (Colonia Iulia Parentium). Iz rimskoga doba sačuvan je i tlocrt grada s karakterističnim rasporedom glavnih ulica (cardo i decumanus), usporedno s kojima su se prostirale i druge ulice te tako tvorile pravilne insulae. Sačuvani su tragovi rimskoga foruma s izvornim popločenjem (Trg Marafor), kao i ostatci nekih javnih zgrada, dok se ager širio daleko u unutrašnjost na prostoru između Mirne i Limskoga kanala. U II. st. u Poreču je živio zamjenik zapovjednika ravenske mornaričke flote. U to doba djelovala je i kršćanska zajednica, a od 313. Poreč je bio sjedište biskupije. Nakon pada Zapadnoga Rimskog Carstva (476), došao je pod vlast Odoakra i Teodorika, a 539. potpao je pod vlast Bizanta, za uprave kojega je biskup Eufrazije, sufragan akvilejskoga patrijarha, dao sagraditi znamenitu baziliku. Kratko je vrijeme bio pod Langobardima (751–774), a zatim opet pod Bizantom i konačno pod Francima (od 788), kada je ojačala vlast biskupa. Potkraj XII. st. uspostavljena je općina, ali je njezin razvoj bio usporen zbog blizine Venecije (1150. Poreč je potpisao sporazum o vjernosti). God. 1232. ponovno je bila uspostavljena vlast akvilejskoga patrijarha, a 1267., kada je gorički grof zaprijetio da će patrijarhu oteti taj dio teritorija, Poreč je prisegnuo na vjernost Mletačkoj Republici i ušao u njezin sastav. Tijekom mletačko-genovskoga rata 1354. Poreč je teško stradao, a odnesene su u Genovu i relikvije svetaca Maura i Eleuterija (vraćene tek 1934); u požaru je tada bio uništen i statut, pa je sastavljen novi, a regulirana su i davanja Crkvi i biskupu. Prvenstveno malarija, ali također kuga i ratovi utjecali su na propadanje i depopulaciju Poreča potkraj srednjega i početkom novoga vijeka: oko 1360. imao je približno 3000 st., 1580. oko 700, početkom XVII. st. 300, a 1630. jedva 30 stanovnika. Od XVII. st., zahvaljujući naporima mletačke uprave, u grad i u njegovu širu okolicu bio je naseljen veći broj izbjeglica s teritorija koje su osvojili Osmanlije pa se do kraja XVIII. st. grad postupno oporavio. U razdoblju austrijske vlasti 1797–1918. Poreč se naglo razvio. God. 1828. Porečka je biskupija bila ujedinjena s Pulskom biskupijom. U istom stoljeću u gradu je bila otvorena Poljoprivredno-voćarska stanica, koja je 1883. prerasla u Poljoprivrednu školu, prvu u Istri. God. 1861. u Poreču se nalazilo sjedište Istarskoga sabora i Pokrajinske vlade. Početkom XX. st. Poreč je postupno zaostao u odnosu na neke druge gradove (posebice u odnosu na Pulu). Broj stanovnika postupno je rastao do 1910. god. (4212 st.), potom padao, pa opet rastao (1931. god. 4028 st.). God. 1902. uskotračnom željeznicom bio je povezan s Trstom. Teško je bio bombardiran u II. svjetskom ratu. U prvoj polovici XX. st. bio je poljoprivredno središte, a od 1960-ih turizam je postao najvažnijom privrednom djelatnošću. Nakon poslijeratnoga značajnoga demografskoga pada (1953. imao je 2266 st.), broj stanovnika stalno raste (1971. imao je 4328 st., a 1991. god. 7585 st.).

Poreč. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49524>.