portret

ilustracija
PORTRET, Tizian, Portret pape Pavla III. i njegovih nećaka, 1546.

portret (francuski portrait), u likovnim umjetnostima (slikarstvu, kiparstvu, grafici) i fotografiji, prikaz određene osobe s njezinim fizičkim obilježjima i psihičkim izrazom. Portret može prikazivati samo lice ili glavu (profil, poluprofil, tri četvrtine profila, en face), poprsje, lik do koljena ili cijelu figuru. Po formalno-sadržajnom značenju može biti reprezentativan ili intiman; reprezentativni su portreti po dvorovima i rezidencijama (djela Tiziana, P. P. Rubensa, A. van Dycka, H. Rigauda, J. L. Davida i dr.) i portretni kipovi u crkvama (nadgrobni spomenici), na trgovima i drugim javnim mjestima (Donatello, A. del Verrocchio, G. L. Bernini, A. Canova). Posebno mjesto među portretima zauzima → karikatura. Osim tzv. dvostrukog portreta s dvjema prikazanim osobama (J. van Eyckov Giovanni Arnolfini sa ženom), postoje skupni te intimni obiteljski portreti s većim brojem osoba (skupni portreti strijelaca F. Halsa; Anatomija doktora Nicolaesa Tulpa i Predstojnici suknarskoga ceha Rembrandta, Žena s djecom P. P. Rubensa). U autoportretu umjetnik prikazuje svoj lik, koji često kombinira sa skupnim ili obiteljskim portretom (Rembrandt sa ženom Saskijom; Pordenone sa ženom i sedmero djece). U Egiptu je portret bio na vrhuncu za Amenofisa IV. u drugoj polovici XIV. st. pr. Kr. (pojedinačni, dvojni i obiteljski portret faraona, njegove žene Nefertiti i njihovih kćeri). U antičkoj Grčkoj javlja se od druge polovice V. st., a u Rimu dostiže vrhunac u doba carstva. U Europi se pojavio tek u XIV. st. u Italiji, Češkoj (P. Parler) i u krugu francusko-burgundijske umjetnosti (C. Sluter). Kao posebna grana likovne umjetnosti razvio se u doba renesanse (Pisanello, P. della Francesca, S. Botticelli, D. Ghirlandaio); uravnotežene kasnorenesansne portrete stvarali su Leonardo da Vinci, G. Bellini, Giorgione, Rafael i Tizian, a vrhunac je doživio u XVII. i XVIII. st. (D. Velázquez, P. P. Rubens, A. van Dyck, Rembrand, H. Rigaud, J. Reynolds) i oko 1800. u portretima F. Goye. U XX. st. čest slikarski motiv postimpresionizma (V. van Gogh, P. Gauguin, P. Cézanne), fovizma (H. Matisse), kubizma (P. Picasso, G. Braque), ekspresionizma (E. L. Kirchner, O. Kokoschka) i hiperrealizma (Ch. Close).

portret. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49611>.