Potocki [poto'ck’i], Jan, poljski književnik (Pików, danas Pykiv, Ukrajina, 8. III. 1761 – Uładówka, danas Uladivka, Ukrajina, 23. XII. 1815). Iz magnatske, velikaške obitelji znatna utjecaja, široku, enciklopedijsku naobrazbu i prosvjetiteljska uvjerenja stekao je u Švicarskoj i Francuskoj. Bio je vojni časnik te zastupnik (1788–92) u tzv. Velikome Sejmu (parlamentu Poljsko-Litavske Unije) u Varšavi, zagovornik ruskoga utjecaja i protivnik Pruske. Pustolovna duha, putovao je Europom, Kavkazom, Bliskim istokom i sjevernom Afrikom, bio je pionir balonstva i prvi Poljak koji je letio (1790), te član poljsko-ruske ekspedicije s kojom je dospio do Sibira, Mongolije i Kine; među prvima se zanimao za slavensku arheologiju i etnografiju. Život je skončao samoubojstvom.
Pisao je na francuskome, no već je za života prevođen na poljski. Autor je raznolikog i opsežnog opusa, koji, uza stručna i popularna djela iz arheologije, etnologije, geografije, povijesti i političke filozofije, sadržava putopise koji su po egzotičnosti i dokumentarizmu vrhunac toga žanra u tadašnjoj europskoj književnosti, te dramske jednočinke u stilu commedije dell’arte (ciklus Parade – Recueil de Parades, 1793). Njegova je korespondencija (sa Stanislavom II. Augustom Poniatowskim, Adamom Jerzyjem Czartoryskim, Josephom de Maistreom, Janom Śniadeckim i dr.) vrijedan izvor za europsku političku i kulturnu povijest druge polovice XVIII. st. Najvažnije mu je djelo roman Rukopis pronađen u Zaragozi (Manuscrit trouvé à Saragosse), pisan u tri verzije (prva iz 1794., druga iz 1804. i treća iz 1810), od kojih su u dijelovima objavljene druga (u Sankt Peterburgu 1805) i treća (u Parizu 1813. i 1814), o časniku iz napoleonskih ratova koji napušta bojište u Zaragozi, gdje njegova životna i duhovna pustolovina započinje otkrićem nepoznata rukopisa – sukladno konvencijama pustolovnoga romana, nakon čega nailazi na mnogobrojne naoko nesavladive prepreke i sreće mnoštvo neobičnih likova. Zbog izgubljena izvornika, na poljskome prijevodu iz 1847., koji uz preinake kombinira posljednje dvije verzije, većim se dijelom temelji skraćeno francusko izdanje iz 1958. te revidirano i cjelovito iz 1989., dok izdanje iz 2006. sadrži integralne obje verzije, a temelji se isključivo na pronađenim rukopisima. Širokoga raspona i libertinskoga duha, napose očitujući autorov interes za tajna društva, orijentalne kulture i, kao reprezentativno djelo književne fantastike, za okultno, snoliko i neizvjesno, s osobito prisutnim temama inicijacija, prerušavanja i urota, složene fabule i sižea, zasnovano na nizanju i umnažanju »priča u priči« (kao vrhunski primjer ostvarenja kojem su u fokusu sam čin pripovijedanja i narativna struktura), roman ima odlike idejne totalnosti te je svojevrstan kompendij filozofske i duhovne spoznaje prosvjetiteljskoga doba. Ponovnu pozornost djelu priskrbila je i iznimno uspjela filmska adaptacija (1965) u režiji Wojciecha Hasa.
