struka(e):

Požarevački mir, mirovni ugovor sklopljen u Požarevcu 21. VII. 1718. između Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva, kojim su završeni mletačko-turski (tzv. Drugi morejski rat ili Mali rat, 1714–18) i austro-turski rat (1716–18). God. 1714. Osmanlije su poveli rat protiv Mlečana radi vraćanja poluotoka Moreje (Peloponez) i područja koje su izgubili u Dalmaciji tijekom Prvoga morejskog rata (1684–99), a nakon sklapanja vojnog saveza s Mletačkom Republikom, u rat protiv Osmanlija 1716. stupila je i Habsburška Monarhija. Tijekom rata Mlečani su uz pomoć domaćega stanovništva u Dalmaciji i Hercegovini odbili napad Osmanlija na Sinj (kolovoz 1715), osvojili Trilj, Čačvinu, Prolog, Plavno, Strmicu, Imotski, Popovo polje i Trebinje te područje do Mostara. Carska vojska pod zapovjedništvom princa Eugena Savojskoga porazila je osmansku vojsku kraj Petrovaradina (5. VIII. 1716), osvojila posljednje uporište Osmanlija u Banatu – Temišvar (13. X. 1716), potom Beograd (18. VIII. 1717), nakon čega se predao i Šabac, a do kraja rata Osmanlije su bili istjerani iz Gradiške, Brčkoga, Bijeljine, Jasenovca, Dubice, Kostajnice i Zvornika. Vojni porazi prisilili su Osmanlije na sklapanje mira u Požarevcu, prema načelu »ono što tko posjeduje, neka mu i pripadne«. Odredbama mira Habsburgovcima je pripala zapadna Vlaška, Banat, sjeverna Srbija s Beogradom (teritorij između rijeka Drine, Morave i Timoka), Srijem, Pounje s gradovima Dubicom, Kostajnicom i Bosanskim Novim, te uski pojas uz desnu obalu rijeke Save s naseljima u Bosanskoj Posavini. Požarevačkim mirom zapravo je bila priznata stara hrvatska granica na cijelom dunavsko-savskom međurječju, sa Zemunom kao graničnom točkom na istoku. Odredbama mira austrijskim trgovcima bio je odobren slobodan uvoz svih vrsta roba, osim oružja i strjeljiva, a Habsburgovci su dobili pravo postavljati svoje konzule u većim trgovačkim mjestima. Razgraničenjem u Dalmaciji (tzv. Linea Mocenigo) mletački posjed proširio se prema sjeveru na Imotski i dolinu rijeke Cetine (tzv. Acquisto nuovissimo), te je obuhvaćao 12 220 km². Nova granica slijedila je greben planina Dinare i Kamešnice. Mlečani su u ratu izgubili Moreju (Peloponez) i posljednja uporišta na Kreti, te Gabelu na Neretvi, a morali su napustiti osvojeno područje u dubrovačkom zaleđu, odnosno u Hercegovini. Time su zapravo bile potvrđene odluke mira u Srijemskim Karlovcima 1699., kojima su Osmanskomu Carstvu bili prepušteni koridori radi razdvajanja teritorija Dubrovačke i Mletačke Republike: jedan prema zaljevu poluotoka Kleka južno od ušća Neretve (približno područje današnjega Neuma) i drugi, nešto uži (oko 3 do 4 km), uz potok Sutorinu na ulazu u Boku kotorsku. Mletačko-osmanska granica uspostavljena Požarevačkim mirom 1718. uglavnom je i današnja granica između Republike Hrvatske i BiH.

Citiranje:

Požarevački mir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/pozarevacki-mir>.