Požega (prije i Slavonska Požega, njemački Poschegg), grad i sjedište Požeško-slavonske županije; 16 867 st. (2021). Leži u jugozapadnom dijelu Požeške kotline, na desnoj obali Orljave, podno Požeške gore, na 152 m apsolutne visine. Kulturno (gimnazija osnovana 1699; isusovačka akademija 1754–73), trgovačko i gospodarsko središte s metalnom (ljevaonica, tvornice strojeva i traktora, kućanskih aparata i dr.), prehrambenom (tvornica čokolade, bombona i likera), tekstilnom (konfekcija) i drvnom (pokućstvo i dr.) industrijom; proizvodnja građevnoga materijala (opeka, crijep i dr.); tiskarstvo. Podno ranosrednjovjekovnog utvrđenoga naselja ovalna tipa (razrušeno u XIX. st.) nastao je najkasnije u XIII. st. izduženi Trg Svetoga Trojstva (prema kužnom pilu iz 1749., rad Gabrijela Grancija). Na njem se nalaze dvije crkve, romaničko-gotička crkva Sv. Duha (sredina XIII. st., zvonik iz XV. st.) i sv. Lovre s poč.etka XIV. st. (gotičke freske iz XIV. i XV. st., renesansne arkade i sjeverna lađa dozidana na početku XVI. st.), građanske kuće (XVIII. i XIX. st.) s trijemovima u prizemlju i barokna palača Županije; palaču su 1898. pregradili Honigsberg & Deutch, koji su podignuli i secesijske zgrade Prve požeške štedionice (1906). Iz XVIII. su stoljeća župna crkva sv. Terezije (1763; freske iz 1899. C. M. Medovića i O. Ivekovića), crkva sv. Filipa i Jakova (1788) te kapele sv. Ilije (1792) i sv. Roka (1796). Pravoslavna je crkva iz XVIII. st. Muzej Požeške kotline osnovan 1921. ima vrijednu zbirku slika, a u arheološkoj zbirci ističu se romaničke skulpture iz benediktinske opatije Rudina. God. 1961. osnovan je Historijski arhiv (danas podružnica Državnog arhiva u Slavonskom Brodu). Gradsko kazalište (od 1995).
Prema nepouzdanoj kronici Gesta Hungarorum s kraja XII. st. utvrda Požega (castrum Posaga) postojala je već u ranome u X. st. Upitne je vjerodostojnosti i listina Ladislava I. iz 1092., sačuvana u prijepisima iz 1399., koja također spominje požešku utvrdu (Posoguar) te još tri utvrde u »zemlji Požegi« (terram Posoga). U listini Andrije II. iz 1210. prvi je put spomenuta Požeška županija (comitatu de Posega), središte koje je bila utvrda Požega. Ona (castrum de Posega) se nepobitno spominje 1227. u buli kojom je papa Honorije III. potvrdio kaločkomu nadbiskupu vlasništvo nad njom. Poslije nadbiskupove smrti u provali Tatara 1241., požeška utvrda i županija prešle su u posjed kralja Bele IV. Arpadovića, a od sredine XIII. do početka XV. st. u posjedu su ugarskih kraljica. Grad (civitas) Požega, koji se u XIII. st. razvijao kao podgrađe (suburbium) utvrde, spominje se u XIV. st. Mada je požeška župa zasigurno postojala i prije, prvi se put navodi u popisu koji je sastavljen kod pobiranja papine desetine u Požeškom arhiđakonatu Pečuške biskupije 1332., 1334. i 1335. Na kraju XIII. st. u Požegu su vjerojatno došli franjevci (spomenuti su u poveljnim pismima Požeškoga kaptola s početka XIV. st.), a prvi spomen dominikanaca u Požegi je iz 1303. U više je navrata u požeškoj utvrdi boravio Sigismund Luksemburgovac koji ju je pred kraj vladavine predao, s pripadajućim vlastelinstvom, Ladislavu Tamásyju. Nakon što je smrću Ladislavova brata Henrika 1444. obitelj ostala bez muških potomaka, utvrda je nasljednim ugovorom pripala Lovri Héderváryju i bila u posjedu njegovih potomaka do 1525. Požega je potom prešla u posjed Ivana Dessewffyja Cerničkoga i njegove braće. Međutim, kralj Ferdinand I. Habsburški 1528. oduzeo im ju je zbog njihova pristajanja uz Ivana Zapolju i darovao svojemu pristaši Ivanu Haberdanecu, a već 1529. Ladislavu Moréu de Chuli. Na kraju srednjega vijeka Požega je bila važno trgovište. O njezinu i razmjernom prosperitetu Požeške županije svjedoče i požeški studenti na onodobnim europskim sveučilištima (Beč, Krakov, Perugia, Padova, Prag), čiji broj opada u prvoj polovici XVI. st. Osmanlije su 1537. zauzeli grad i utvrdu. Požega je postala sjedištem Požeškoga sandžaka, kadiluka i nahije te je do 1680-ih bila vojno, političko, gospodarsko i kulturno središte osmanske Slavonije. Isprva se razvijala kao varoš, potom, kada je u njoj bilo stalno nastanjeno muslimansko stanovništvo, kao kasaba (veće gradsko naselje). Za osmanske vlasti sagrađene su džamije (u njih su također bile pretvorene crkve sv. Duha i sv. Lovre) te karavan-saraj, hamam, više mekteba. S popuštanjem osmanske obrane pred napadima habsburških odreda i lokalnih ustanika i hajduka Požega je oko 1600. više puta bila opljačkana i spaljena pa su u XVII. st. požeški kršćani dobili slobodu obavljanja nekih vjerskih obreda, a pastoralnu su skrb obavljali franjevci koji su, pošto su im Osmanlije 1573. ili 1583. spalili samostan, djelovali iz samostana u Velikoj, potom iz rezidencije u Požegi. Od osmanske je vlasti Požega prvi put oslobođena 1687., kada se osobito istaknuo Luka Ibrišimović. Nakon što su je Osmanlije ponovno kratkotrajno zauzeli potkraj 1690., habsburške su je postrojbe konačno osvojile 1691. pobjedom u bitki kraj Slankamena. Ustrojem gradskoga magistrata i dobivanjem statuta (1698) bili su stvoreni temelji za ubrzan gospodarski razvoj grada, koji je ujedno postao obrazovno i kulturno središte Požeške kotline. Kako je ostala granično područje prema Osmanskome Carstvu, u Požegi se zadržao utjecaj vojnih vlasti te je tek 1751. vojna posada posve napustila utvrdu koja je potom postupno propadala, napose nakon što ju je Leopold II. 1792. darovao gradu. Zbog visokih troškova održavanja, gradski je magistrat odobrio njezino sustavno rušenje i odvoz građe te je većina njezinih ostataka naposljetku uklonjena 1877. Franjevci su uz svoju nekadašnju crkvu 1705–24. izgradili novi samostan (1753. izgubili su upravu nad požeškom župom, a 1797. samostan su preuzeli franjevci iz Velike). Isusovci su u Požegu došli 1698. i već 1699. osnovali gimnaziju koja je od 1726. djelovala kao viša gimnazija, a 1761–76. prerasla je u višu školu (Academia Posegana), sa studijem filozofije i teologije. Isusovci su osnovali i prvu ljekarnu 1740. a, nakon ukinuća njihova reda, od 1774. vodio ju je Pavao Thaller kao javnu ljekarnu. Uspostavom županijskoga sustava u Slavoniji 1745. bila je osnovana Požeška županija sa sjedištem u Požegi, a 1765. kraljica Marija Terezija gradu je dodijelila povlastice slobodnoga kraljevskoga grada. To dovodi do poleta obrtništva i trgovine te se oblikuje građanski sloj. U drugoj polovici XVIII. st. u gradu se razvilo svilarstvo. Otvorena je radionica za odmatanje svile, manufakturne radionice (pekare, mlinovi, pecare za proizvodnju šljivovice) te se osnivaju cehovi (čizmarski, kovački, bravarski, češljarski, zlatarski, gumbarski). Sajmovi, na koje je Požega imala pravo kao slobodni kraljevski grad, potaknuli su trgovinu, a njezinu unaprjeđenju pridonijela je i poštanska služba koju je 1781. utemeljio P. Thaller. Usprkos fluktuacijama, dijelom i zbog epidemije kuge koja je 1739. prepolovila stanovništvo kao i gospodarske stagnacije na kraju stoljeća, u XVIII. st. se broj stanovnika udvostručio (720 st. 1702. god., 1606 st. 1752., 1876 st. 1780., 1672 st. 1804). Župna crkva, danas katedrala, sv. Terezije Avilske podignuta je 1763., Gradska narodna (pučka) škola te Državna djevojačka pučka škola otvorene su 1777., u drugoj polovici XVIII. st. spominje se hospital za građane, a namjenska bolnica sagrađena je 1836. Za hrvatskoga narodnoga preporoda 1845. bila je osnovana Narodna čitaonica, Miroslav Kraljević otvorio je 1862. tiskaru (drugu u Slavoniji) i 1863–65. tiskao Slavonac, prvi zabavno-poučni književni časopis na hrvatskome jeziku u Slavoniji, a 1876. osnovana je knjižnica. Razvijaju se i financijske ustanove (1872. otvorena je Prva požeška štedionica, 1892. Štedna pripomoćna zadruga koja od 1896. djeluje kao Požeška štedionica, 1902. Pučka banka i štedioničko društvo). Poljoprivredna škola (Ratarnica), otvorena 1885., utjecala je na unaprjeđenje vinogradarstva te modernizaciju voćarstva, povrćarstva i ratarstva u Požeškoj kotlini. U XIX. st. razvoj je bio usporen zbog loše prometne povezanosti, a tek je izgradnjom pruge od Našica do Požege (1894) grad bio povezan s podravskom i posavskom prugom. Iako su potkraj XIX. st. i u prvoj polovici XX. st. u Požegi bili otvoreni manji proizvodni pogoni (1884. Hinko Stipanić utemeljio je tvornicu pokućstva, 1906. osnovana je klaonica i uz nju tvornica leda, a 1908. Gradska poljoprivredna pecara žeste), stanovništvo se pretežno bavilo poljoprivredom i šumarstvom. U Kraljevini SHS odnosno Kraljevini Jugoslaviji Požega je sjedište kotara u Osječkoj oblasti (1922–29), Savskoj banovini (1929–39) i u Banovini Hrvatskoj (1939–41); 1921. preimenovana je u Slavonsku Požegu (do 1992). S obzirom na agrarni karakter Požeške kotline razvija se prehrambena industrija: 1921. utemeljena je tvornica žestokih pića i likera Stock Cognac Medicinal d. d. (Zvečevo) te paromlin Žiga Šternberg i drug. Iz mehaničko-bravarske radionice koju je pokrenuo 1912., Dragutin Fleissig je 1922. osnovao ljevaonicu željeza i tvornicu strojeva (od 1930-ih do 1981. djelovala je pod nazivom Slavonska Požega, potom kao Plamen). Na početku 1920-ih otvoreno je i nekoliko pilana. Godine 1936. podignuta je nova bolnica koja, s krilom dograđenim 1981., čini današnji bolnički kompleks. Još 1911. sagrađena je zgrada za prikazivanje filmova, a 1937. podignuta je zgrada kina Central (zatvoreno 1999). Za Nezavisne Države Hrvatske Požega je bila u sastavu Velike župe Livac i Zapolje. U ljeto i jesen 1941. u gradu je na području Senjaka postajao ustaški sabirni i tranzitni logor za Slovence i Srbe (dio srpskih zatočenika ondje je i ubijen). Od druge polovice 1944. do proljeća 1945. Požega je bila poprište intenzivnijih borbi i čestih smjena vlasti. Jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) držale su grad od rujna do studenog 1944. te ponovno od prosinca 1944. do veljače 1945., a konačno su ga zauzele u travnju te godine. Na rubnome gradskom području Glisu djelovao je 1945–46. sabirni i zarobljenički logor za pripadnike poraženih vojski i civile. Nakon II. svjetskog rata grad je bio općina te upravno središte požeškoga kotara, potom je 1962. osnovana veća općina Slavonska Požega. Intenzivirala se industrijalizacija pa se uz prehrambenu i metaloprerađivačku razvijaju tekstilna (1946. Industrija modne konfekcije Sloga, prestala s radom 2017) te drvna industrija (iz pilane koju je 1950. osnovalo drvnoindustrijsko poduzeće iz Đurđenovca razvilo se Drvno industrijsko poduzeće Pilana, koje od 1978. djeluje pod nazivom Spin Valis). Narodno kazalište Požega djelovalo je 1948–56., 1953. počinje izlaziti Požeški list (do 1995), 1980. započela je s radom i Radio stanica Slavonska Požega. Za Domovnskoga rata Požega je granatirana u studenome 1991., ali nije pretrpjela znatnije ljudske i materijalne gubitke. Od 1992. ima status grada te je sjedište Požeško-slavonske županije, a od 1997. novoosnovane Požeške biskupije, a 1998. osnovano je veleučilište. Broj stanovnika rastao je kontinuirano od sredine XIX. do kraja XX. st. (2227 st. 1857. god., 4077 st. 1890., 7040 st. 1921., 8544 st. 1948., 21 064 st. 1991), ali opada u XXI. st. (20 943 st. 2001., 19 506 st. 2011).
