Pratolini, Vasco

Pratolini [~li:'ni], Vasco, talijanski književnik (Firenca, 19. X. 1913Rim, 12. I. 1991). Rođen u radničkoj obitelji; radio različite fizičke poslove. Sredinom 1930-ih počeo surađivati u proturežimskim časopisima. U književnosti samouk; s A. Gattom uređivao je časopis Campo di Marte (1938–39), koji je fašistički režim ukinuo. Sudjelovao je u pokretu otpora; od 1951. živio u Rimu. Nakon prvih autobiografskih lirskih proza i pripovijedaka (Zeleni sag – Il tappeto verde, 1941; Via de’ Magazzini, 1942; Prijateljice – Le amiche, 1943) te Obiteljske kronike (Cronaca familiare, 1947), postao je poznat neorealističkim romanima o gradskom (firentinskom) proletarijatu (Gradska četvrt – Il quartiere, 1943; Kronike o siromašnim ljubavnicima – Cronache di poveri amanti, 1947). Oko 1950. započeo rad na romanesknoj trilogiji Jedna talijanska priča (Una storia italiana). Prvi roman iz trilogije, Metello (1955), kritika je označila kao završnu točku neorealizma i prijelaz prema neoeksperimentalizmu. Radnja romana odvija se u Firenci potkraj XIX. stoljeća, u doba jačanja radničkoga pokreta i prvih sindikalnih borbi, u okviru kojih Pratolini opisuje političko i emotivno sazrijevanje mladoga proletera. Preostala dva romana trilogije, Rasipanje (Lo scialo, 1960) i Alegorija i ruganje (Allegoria e derisione, 1966), opisuju svijet građanske klase i intelektualaca. Nakon jezično i strukturno obnovljenoga Rasipanja (1976), stihove i prozu okupio je u Natašinu svežnju (Il mannello di Natascia, 1981). Nekoliko je njegovih romana ekranizirano; surađivao je kao scenarist s nekima od najznačajnijih redatelja talijanskoga neorealizma.

Pratolini, Vasco. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 21.1.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49974>.