predromanika

ilustracija
PREDROMANIKA, Adam i Eva, Niedersachsischer Meister, oko 1200., crkva St. Michela, Hildesheim
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15

predromanika, stilsko razdoblje zapadnoeuropske umjetnosti, kojemu se zbog specifičnoga shvaćanja u pojedinim europskim zemljama različito pristupa; u hrvatskoj povijesti umjetnosti označava prvi srednjovjekovni stil, a obuhvaća razdoblje od druge polovice VIII. st. do kraja X. st. Izvorno, pojam predromanika označavao je sva umjetnička ostvarenja nastala prije romanike, uključujući djela nastala od V. st., a kao takav zadržao se danas na engleskom i njemačkom govornom području; unutar razdoblja ranoga srednjega vijeka obuhvaća umjetnost prvih nacionalnih država (merovinška, anglosaska, vizigotska, langobardska), a potom karolinška i otonska umjetnička ostvarenja. Na francuskom govornom području termin predromanika nastoji se izbjegavati, a koristi se uglavnom u širem smislu, bez stilskoga značenja. U Italiji pak predromanika označava kratko razdoblje prije pojave romanike, a nakon karolinške umjetnosti, uglavnom razdoblje X. st., dok u Španjolskoj ima značenje slično onomu u hrvatskoj povijesti umjetnosti. Nejednako korištenje terminologije rezultat je razvoja znanstvenih spoznaja u posljednjih pola stoljeća i spoznaje neadekvatnosti termina. S druge strane, heterogenost pojavnih oblika u umjetnosti zapadne Europe u ranome srednjem vijeku te njihovo proučavanje u nacionalnim okvirima rezultiralo je potpunom terminološkom fragmentacijom i neujednačenošću, koja se upravo početkom XXI. st. pokušava usustaviti.

Polazišta za sređivanje terminologije i razumijevanje stilskih mijena nalaze se u iznimno velikom broju sustavnih istraživanja kasnoantičkih i ranosrednjovjekovnih spomenika u posljednja dva desetljeća XX. st., koja su omogućila stvaranje novih sinteza i reinterpretaciju starijih nalaza. Osnovna je postavka da svu umjetnost kasne antike i ranoga srednjega vijeka, dakle od IV. do X. st., valja promatrati kroz fenomen »dugoga trajanja«, pri čem je kontinuitet vidljiv kroz cijelo razdoblje. Unatoč tomu, razlikovna se crta može uspostaviti nakon razdoblja kasne antike i tzv. prvoga ranoga srednjega vijeka, u drugoj polovici VIII. st., kada se uočavaju nova funkcionalna, liturgijska, morfološka i stilska određenja spomeničke baštine. U teritorijalnom pogledu, unifikacija likovnog izraza uočava se na cijelom području karolinškoga carstva i na njegovim rubnim zonama, Kataloniji, Hrvatskoj, Moravskoj, Engleskoj, koje su ostale izvan njegovih granica. Zato je za područja unutar carstva primjerenije, a danas posve uvriježeno, govoriti o karolinškoj umjetnosti, a za ostala kršćanska područja zapadne i dijelom srednje Europe upotrebljavati stilski termin predromanika.

Dvije su osnovne determinante karolinške umjetnosti: kontinuitet i ideja renovatio, stalna želja za oživljavanjem antičkih stečevina. Nositelji su visoki dostojanstvenici, laički i crkveni, koji su svojim djelovanjem stvarali kreativna žarišta. Već kraljevske palače, Paderborn, Ingelheim, Aachen, pokazuju izravne veze s antikom ili kasnom antikom: od doslovnoga dovoženja mramornih stupova iz Rima i Ravenne u Aachen, za što je Karlo Veliki isposlovao dozvolu od pape Hadrijana I., preko organizacije funkcioniranja države sustavom palača koje su se prema kasnoantičkome modelu nazivale palatium, do organizacije kompleksa palače velikom dvoranom za primanje (aula), koja često, kao u Aachenu, doslovce imitira rimske uzore, vjerojatno lateranski triclinium, izgrađen tek koju godinu prije.

U sakralnoj arhitekturi uočljiv je kontinuitet kasnoantičkih modela bazilika, koje su uglavnom na zidanim, a vrlo rijetko na klasičnim stupovima (Sv. Justin u Höchstu). Postoji nekoliko osnovnih tipova: trobrodna troapsidna bazilika (katedrala u Ženevi, Akvileja, Vela Gospa kraj Bala u Istri), koja vuče kasnoantičke korijene; jednobrodna crkva s trima apsidama, česta u Istri, sjevernoj Italiji i južnoj Švicarskoj; bazilika s trima apsidama naslonjenima na niski transept (Steinbach, Seligenstadt, Höchst, Ingelheim); jednobrodna crkva s transeptom i trima apsidama (Brescia, Sesto al Reghena, Sv. Toma kraj Rovinja). Svi ti tipovi imaju prethodnike, a nova liturgijska pravila dovela su do umnožavanja oltara, pa prostor postaje segmentiran. Zbog broja oltara i širenja kulta relikvija uspostavila se široka lepeza kripti: jednostavne anularne po uzoru na Sv. Petra u Rimu (Seligenstadt, Agaune, St. Denis, Köln, Rim); dvoranska kripta na stupovima i križno svođena (Akvileja, Fulda); hodnička ili križna (Steinbach); vanjska kripta u obliku ophoda oko apside i križne aksijalne kapele nad zemljom te podzemni hodnik koji ulazi pod apsidu (Corvey); u Burgundiji su se razvijale kripte na dvjema razinama – cryptae inferiores et superiores – ispod i iznad svetišta, koje završavaju aksijalnom rotondom (Auxerre, Flavigny). Zapadni dio građevine modeliran je na posve nov način, dajući mu veći značaj. Po uzoru na orijentaciju rimskih crkava IV. st. gradile su se kontraapside (Agaune, Köln, Fulda, St. Gallen), a pisani izvori svjedoče o tom da je organizacija zapadnoga svetišta romano more imala svrhu postaviti lokalnoga sveca u isti položaj koji je imao sv. Petar u njemu posvećenoj rimskoj bazilici. Najveća je ipak inovacija karolinške arhitekture westwerk (zapadno zdanje), vrlo složene namjene. Ta je masivna konstrukcija u prizemlju presvođenu križnim svodovima sadržavala relikvijar (Centula, Corvey), a na katu je bila prostrana dvorana s oltarom oko koje su bile i galerije na trećoj razini. Osim što je kao zasebna crkva služio za odvijanje ključnih svečanosti liturgijske godine, sadržavao je katkad i privilegiranu poziciju za vladara ili dostojanstvenika.

Liturgijske instalacije crkava i arhitektonska plastika uklapaju se u opću sliku kontinuiteta iz kasnoantičkoga razdoblja. U širim stilskim naznakama, u kamenoj skulpturi ljudski je lik postupno nestao prepuštajući mjesto vegetabilnim i geometrijskim prepletima kombiniranima s kršćanskim simbolima. U formalnom smislu, reljefi su postali sve plošniji. Kapiteli kolonada crkava slijedili su starije modele, najčešće korintske, ali i derivate jonskih (Lorsch, Auxerre), kako su oslikani u prijepisu Vitruvijeva djela O graditeljstvu iz toga razdoblja, kao i košarastih kapitela (Bale u Istri). I dok je liturgijski namještaj uglavnom prekriven pleternom dekoracijom, mnogo je suptilnija i ikonografski važnija štukodekoracija. Premda su ciklusi rađeni u štuku gotovo u potpunosti nestali, primjeri poput Tempietta u Cividaleu del Friuli, fragmenata nađenih u Mallesu, Auxerreu, Bresci i u westwerku Corveya pokazuju da su prikazi ljudskih likova bili rezervirani za tu tehniku. U dekoraciji crkava štuko se vrlo često rabio, o čem svjedoče i pisani izvori kao primjerice za Centulu, gdje bilježe velike prizore Rođenja, Muke, Uskrsnuća i Uzašašća.

Primjeri zidnoga slikarstva sačuvani su u nešto većem broju. Nekoliko cjelovitijih ciklusa fresaka (Mustair, Malles, Auxerre, Lorsch, Corvey) i tehnike mozaika (Rim, Sta Prassede i Sta Maria in Domnica, Milano) razvijaju kristološke cikluse, teofanijske prikaze, ali i mitološke prizore, uglavnom slijedeći pompejanske tradicije.

Radovi primijenjene umjetnosti u metalu pripadaju liturgijskim predmetima opreme oltarnoga prostora.

Iluminacije knjiga i uz njih vezane bjelokosti jedna su od najjačih umjetničkih djelatnosti karolinškoga doba. Bez obzira na to kojoj školi pripadaju, zajednički je nazivnik svima da sav ikonografski repertoar iluminacija proizlazi iz ranokršćanskih biblija. Škole ili skriptoriji razvijali su vlastiti stil (Dvorska škola Karla Velikoga – tzv. Ada skupina, Nova palatinska škola, škole u Reimsu, Metzu i Toursu, anglofranačka škola, škola u Saint Denisu).

Predromanika u Hrvatskoj

Prostor Hrvatske bio je granično područje utjecaja zapadnoeuropskoga karolinškog i bizantskog kulturnoga kruga. Ranokršćanska baština i pojačani suvremeni bizantski impulsi jači su u pravilu u obalnim gradovima pod bizantskom upravom te u Zahumlju i Travunji, dok je hrvatska država bila podvrgnuta utjecajima karolinškoga zapada, kao i Istra, koja je bila izravno u sastavu karolinškog imperija. To je ponajbolje vidljivo u arhitekturi. Monumentalne crkve koje podižu hrvatski vladari i velikodostojnici u IX. i X. st. oblicima se vežu za zapadne uzore. Troapsidno svetište otkriva zapadnu liturgijsku praksu, a westwerk na zapadnoj strani prihvaćanje dijela kultnoga ceremonijala karolinškoga dvora. Posebnost je skupine crkava (Sv. Spas na vrelu Cetine, Sv. Cecilija u Biskupiji i dr.) iz IX. st. u oblim kontraforima, koji upućuju na praksu presvođivanja širih raspona.

Dok monumentalnu rotondu Sv. Donata (Sv. Trojstva) u Zadru s razmeđa VIII. i IX. st. treba vezati uz karolinški utjecaj, većina se drugih središnjih građevina razvijala po uzoru na tipološka i funkcionalna rješenja kasne antike (šesterolisti i drugi jednostavni središnji oblici). Druga pak tipološka rješenja proizlaze iz jačih bizantskih impulsa kao primjerice južnodalmatinski kupolni tip – jednobrodna presvođena crkva s kupolom nad središnjim prostorom (Sv. Mihajlo u Stonu).

Kiparska je djelatnost u predromaničko doba vezana isključivo za opremu crkava. Oltarne pregrade, oltari, ciboriji, propovjedaonice, kapiteli, transene, okviri prozora i vratiju te sarkofazi ukrašavali su se geometrijskim i vegetabilnim prepletima kombiniranima s kršćanskim simbolima (križ, kalež, drvo života i sl.) i zoomorfnim motivima. Temeljne su odlike stila: horror vacui (strah od praznine), plitki reljef i dvodimenzionalno tretiranje plohe te grafizam, a naglašen je i koloristički efekt trozvučjem crvene, zlatne i plave boje, kojima su ti reljefi bili dekorirani. Doba formacije stila može se pratiti na pojedinačnim spomenicima skulpture VIII. st. u dalmatinskim središtima Zadru i Splitu te u Istri, gdje se od antike odvijala neprekinuta djelatnost graditeljskih i klesarskih radionica. U VIII. st. prevladavali su na reljefima simboli s vegetabilnom ornamentikom (zadarski sarkofag, plutej iz Valbandona). Uz kontinuirano djelovanje dalmatinskih klesarskih radionica u kojima je postupno dozrijevao novi predromanički stil, genezi pleterne skulpture pridonijele su i uske veze s kreativnim umjetničkim središtima susjednih prostora (Mauricijev ciborij iz Novigrada, ambon zadarske katedrale). Već potkraj VIII. st. prevladao je geometrijski preplet, često umnožavajući motiv do ornamentalne kompozicije. Strogi linearizam i grafička obradba te ujednačene kompozicijske sheme za pojedine vrste liturgijskoga namještaja često otežavaju precizniju dataciju pleternih skulptura. Pojedini natpisi pomažu određenju, a onda i preciznijemu datiranju radioničkih skupina. Tako se na arhitravima i zabatima oltarnih pregrada bilježe imena kneževa Trpimira (Rižinice), Branimira (Šopot, Ždrapanj, Nin, Muć, Otres), Mutimira (Uzdolje kraj Knina), kralja Držislava (Kapitul kraj Knina), kraljice Jelene (Solin) i drugih visokih dostojanstvenika Hrvatske – župana Gastike (Sv. Spas na vrelu Cetine), Godečaja (Sv. križ u Ninu) i drugih.

Rijetki su ostatci monumentalnoga zidnog slikarstva. Freske iz crkve sv. Sofije u Dvigradu ili one iz crkvice na otočiću Sv. Andrija pred Rovinjom odražavaju karolinški utjecaj, dok su kasnoantičke predaje naglašenije u skromnim ostatcima fresaka uglavnom u južnoj Dalmaciji (Majsan, Dubrovnik).

Začetci su knjižnoga slikarstva u Splitskom evanđelistaru iz VIII. st., u kojem su skromno ornamentirani pojedini inicijali. U riznicama dalm. crkava sačuvalo se više radova u metalu. Kadionicu iz Stare Vrlike, ukrašenu rovašenjem i pozlaćenu, donijeli su sa sobom franački svećenici. Karolinškomu zlatarstvu pripadaju i relikvijar u obliku škrinjice iz Nina, dekoriran iskucanim apliciranim rozetama, te relikvijar u obliku torbice s iskucanim likovima ninskih zaštitnika sv. Ambroza, Marcele i Azela pod arkadama. Iz karolinškoga kult. kruga potječu i ukrašene ostruge i mačevi pronađeni u starohrvatskim grobovima, dok mnogobrojni primjerci nakita iz grobova pokazuju bizantske utjecaje, iako su većinom radovi lokalnih radionica.

predromanika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 24.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50077>.