Prijatelj, Kruno, hrvatski povjesničar umjetnosti (Split, 1. VII. 1922 – Split, 27. VI. 1998). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1946. i doktorirao 1947. tezom Barok u Splitu (prerađeno tiskano iste godine kao knjiga); 1940–42. studirao je i na Filozofskom fakultetu u Rimu. U Splitu je radio u Arheološkome muzeju od 1944. te bio ravnatelj Galerije umjetnina 1950–79. Predavao je honorarno na zagrebačkom Filozofskom fakultetu te je bio redoviti profesor splitskog odjela zadarskoga Filozofskog fakulteta 1979–91., a kao gostujući profesor predavao je i na sveučilištima u Bologni, Parizu, Perugi, Trstu i Urbinu. Bio je redoviti član HAZU-a od 1983.
Proučavao je hrvatsku umjetnost od antike do XX. st., osobito umjetnost baroka jadranske Hrvatske. Sustavna istraživanja sažeo je u sinteznim pregledima Umjetnost XVII. i XVIII. stoljeća u Dalmaciji (1956) te u poglavlju Barok u Dalmaciji u knjizi Barok u Hrvatskoj (1982., koautorice Anđela Horvat i Radmila Matejčić). Bavio se i renesansnim i baroknim majstorima iz Dalmacije koji su djelovali izvan domovine, tzv. Schiavonima, te djelima stranih majstora XIV–XIX. st. u Dalmaciji i Istri. Izučavao je i gotičku i renesansnu slikarsku baštinu (Dubrovačko slikarstvo XV–XVI stoljeća, 1968; Dalmatinsko slikarstvo 15. i 16. stoljeća, 1983) te je u nizu studija definirao pojam tzv. dalmatinske slikarske škole. Istodobno je otkrio mnoge umjetnine i riješio mnogobrojna atributivna pitanja među kojima se ističe rekonstrukcija opusa Blaža Jurjeva Trogiranina (1965). U nizu monografija obradio je i opuse slikara Tripe Kokolje (Rad JAZU, 1952), Andrije Medulića (1952), Federika Benkovića (1952), Jurja Ćulinovića (1961) i Mateja Ponzonija (1970., 1974) te kipara Ivana Duknovića (1957) i Fulgencija Bakotića (1993), dok se u pojedinim studijama bavio umjetničkim djelovanjem Andrije Alešija, Tripuna Bokanića, Petra Matteija, Antuna Moneghina, Jeronima Mondelle, Mihovila Parkića, Ivana Skoke i dr. Istraživao je i do tada zanemareno slikarstvo XIX. st. u Dalmaciji (knjižice: Tri splitska slikara iz XIX stoljeća, 1952; Splitski slikari XIX stoljeća, 1959; Juraj Pavlović, 1962; Ivan Skvarčina, 1963; Klasicistički slikari Dalmacije, 1964), a rezultate toga rada je sabrao u knjizi Slikarstvo u Dalmaciji od 1784. do 1884. (1989). Autor je i monografije o splitskoj katedrali (1991).
Objavio je više od 400 znanstvenih i stručnih radova, napisao predgovore u stotinjak kataloga izložaba, a izbor iz tih radova tiskan je u knjigama Studije o umjetninama u Dalmaciji (I–V, 1963–89), Splitski izlog: od Emanuela Vidovića do Kuzme Kovačića (1991) i Kroz povijest umjetnosti u Dalmaciji (XIII–XIX. st.) (1995). Raspravama u stranim časopisima (Arte veneta, Arte lombarda, Arte antica e moderna, Rivista d’arte) popularizirao je stare dalmatinske majstore u međunarodnim stručnim krugovima. Kritike i osvrte objavljivao je i u dnevnim i tjednim novinama, ponajviše u Slobodnoj Dalmaciji (1947–92). Surađivao je i u enciklopedijskim izdanjima (npr. Dizionario biografico degli italiani, Allgemeines Künstlerlexikon: die bildenden Künstler aller Zeiten und Völker). Organizirao je više od 150 izložaba te je vrjednovao hrvatske moderne majstore (Emanuel Vidović, Ignjat Job, Juraj Plančić) i predstavljao javnosti mlade slikare i kipare.
Bio je član venecijanskih institucija Accademia di Belle Arti (od 1966) te Istituto Veneto di Scienze, Lettere ed Arti i Ateneo Veneto (od 1986) kao i Accademia Marchigiana di Scienze, Lettere ed Arti u Anconi (od 1990). Dobitnik je republičke nagrade za životno djelo (1984). Posvećena su mu dva sveska časopisa Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (1992).
