Propercije, Sekst (latinski Sextus Propertius [se'kstus prope'rti·us]), rimski pjesnik (Asizij, danas Assisi, oko 50. pr. Kr. – Rim, poslije 16. pr. Kr.). Uz Gaja Kornelija Gala, Albija Tibula i Publija Ovidija Nazona jedan od glavnih elegijskih pjesnika u rimskoj književnosti. Nije mu poznato cijelo ime, a o njegovu se životu doznaje mahom iz pjesama. Rođen je u Umbriji u dobrostojećoj obitelji koja je dio imetka izgubila 41. pr. Kr. u konfiskacijama zemljišta za Drugoga trijumvirata. Od rane mladosti boravio je u Rimu, gdje se – nakon uspjeha prve knjige – priključio književnom i kulturnom krugu oko Gaja Cilnija Mecenata. Opus mu čine 92 pjesme, ispjevane u elegijskom distihu, izdane u četiri knjige. U prvim dvjema knjigama veza između pjesnikova privatnoga života i poezije dovedena je do krajnosti. Provodeći vrijeme u dokolici (otium), u kojoj je potpuno posvećen ljubavnom sužanjstvu (servitium), piše elegantne pjesme kojima se pokušava umiliti ženi koju idealizira dok za njom pati. Prva knjiga, objavljena 29. ili 28. pr. Kr., posvećena je u cijelosti Cintiji pa nosi naslov Cynthia ili Monobiblos. Nadahnuće za Cintijin lik, nazvan prema gori na kojoj je rođen Apolon (Kynthios), vjerojatno je bila kurtizana Hostija. I u drugoj knjizi središnje mjesto zauzimaju usponi i padovi u ljubavi s Cintijom, no pojavljuju se i teme proizašle iz pjesnikova kontakta s Mecenatovim krugom, poput programskog odbacivanja epske poezije i posvete caru Oktavijanu (Augustu) i njegovim trijumfima. Promjena raspoloženja u trećoj knjizi nagoviješta konačan raskid (discidium) s Cintijom, a usporedno se pojačano pojavljuju motivi povezani s Augustovom vladavinom. Četvrta knjiga objavljena je kasnije, možda i nakon pjesnikove smrti; od jedanaest elegija Cintiji su posvećene dvije, a u posljednjoj se mrtva ljubavnica usnulom pjesniku ogorčeno javlja iz podzemlja. U preostalim pjesmama četvrte knjige Propercije širi svoj poetički obzor, okrenuvši se učenoj poeziji u Kalimahovu duhu, tumačeći mitove i rituale Rima – čime se inspirirao Ovidije pri pisanju Kalendara – a okušao se uspjelo i u dijatribi, himni te dvjema nadgrobnicama: prva je posvećena smrti Augustova nećaka Marka Klaudija Marcela, a druga, glasovita zbog svojeg odmjerenog patosa kao regina elegiarum (»kraljica elegijâ«), smrti Augustove pokćerke Kornelije. Njegovu kasnijem stilu svojstvene su zgusnute metafore, kompleksna sintaksa i delikatan spoj detaljnoga poznavanja mitologije i književne tradicije, zbog čega je dospio na glas kao teško razumljiv pjesnik. Zaboravljen u srednjovjekovlju i ponovno otkriven u renesansi, utjecao je na pjesništvo Francesca Petrarce, Ludovica Ariosta, Torquata Tassa, Johanna Wolfganga Goethea i Ezre Pounda te na hrvatske latiniste Iliju Crijevića i Rajmunda Kunića. Na hrvatski su ga prevodili Jakov Betondić, Ferdo Živko Miler, Slavko Teklić, Nikola Šop, Nikola Milićević, Domagoj Grečl i Dubravko Škiljan.
