Puškin, Aleksandr Sergejevič

ilustracija
PUŠKIN, Aleksandr Sergejevič

Puškin [pu'šk’in], Aleksandr Sergejevič (Sergeevič), ruski pjesnik (Moskva, 6. VI. 1799Sankt Peterburg, 10. II. 1837). Podrijetlom iz stare dvorske plemićke obitelji, odgojen u elitnome Carskoselskom liceju. Kao nepodobni intelektualac bio je prognan 1820. na jug Rusije (Kišinjev, Odesa); od 1824. živio pod nadzorom na imanju Mihajlovsko. Nakon pobune dekabrista 1825., voljom Nikole I. bio je primljen u carsku službu; povremeno je boravio na ladanju (plodna »boldinska jesen« 1830), u Sankt Peterburgu proučavao povijest pismohrane, a 1833. postao carski komornik. God. 1836. odobreno mu je izdavanje revije Sovremennik, ali je 1837. poginuo u dvoboju s francuskim emigrantom.

Puškinovo stvaralaštvo obuhvatilo je cijeli ruski prostor, od prijestolnica i plemićkih majura središnje Rusije sve do udaljenih rubova imperija, koji su podlijegali kolonizaciji; poznavao je rusku povijest, ali je bio osjetljiv i na suvremena zbivanja, u kojima jedva da je osobno sudjelovao (dekabrizam). Tijekom XIX. st. njegova je popularnost opala: u 1860-ima više je bio cijenjen socijalniji N. A. Njekrasov, ali ga je objavljivanje zabranjenih libertinskih pjesama s jedne i zanimanje simbolista za estetske vrijednosti s druge strane dovelo na sam vrh ruske književne hijerarhije.

F. M. Dostojevski u Puškinu je vidio sposobnost »rus. duha« za usvajanje stranoga. Klasično obrazovan, krenuvši na južno more, prepoznao je Byronovo pjesništvo; lik Tatjane u Jevgeniju Onjeginu stvorio je prema sentimentalnim romanima S. Richardsona, drama Boris Godunov (1825) šekspirijanski je tekst, dok je roman Kapetanova kći (Kapitanskaja dočka, 1836) građen prema povijesnim romanima W. Scotta. Niz »malih tragedija« (1830) preinake su stranih tekstova, uključujući i aktualnu Mozart i Salieri (Mocart i Sal’eri), a Pjesme zapadnih Slavena (Pesni zapadnyh slavjan, 1834) većinom su prepjevi iz Mériméova zbornika La Guzla. Iako otvoren prema Zapadu, Puškin je gdjekad nastupao kao velikoruski ideolog: u povodu Poljskog ustanka 1831. istupio je protiv Klevetnika Rusije (Klevetnikam Rossii), zastupajući »slijevanje svih slavenskih potočića u rusko more«, a obrađujući motiv poznat i drugim europskim piscima, ukr. hetmana Mazepu, koji je u Švedsko-ruskom ratu stupio na švedsku stranu, oblikovao je lik zlotvora izdajice (Poltava, 1828). Apologet je djela Petra I.: Rusije koja je »probila prozor u Europu«, ujedno moćnog imperija. Ali je naglašavao i pjesnikovo poslanstvo: u oporučnoj horacijevskoj pjesmi Exegi monumentum podigao je sebi »nerukotvorni« spomenik koji nadvisuje »Aleksandrov stup« (podignut u carevu čast).

Slijedeći u biti Karamzinove jezične reforme, ali uviđajući i stilsku vrijednost »slavjanizama« ili pučkih idioma, radeći u različitim književnim vrstama, Puškin je osposobio ruski književni jezik za izricanje cijele skale misli i osjećaja. Njegova se lirika u mnogome vezuje za estetiku klasicizma, osobito u slobodoljubivim odama, poslanicama prijateljima, ali se oslanja i na galantnu francusku poeziju, osobito u stihovima pisanima za ženske spomenare. U tom žanru njegove pjesme izriču klasične ideale »čiste ljepote« (A. P. Kernovoj; uglazbio M. I. Glinka), ali znaju biti i mladenački prpošne, dosežući razinu svetogrdnog erosa (poema Gavrilijada). Na ladanju bio je nenadmašni pjesnik ruskog krajolika, na obali Crnoga mora – njegove »slobodne stihije«. »Južne« su i poeme Kavkaski zarobljenik (Kavkazskij plennik, 1820–21), na Krimu je viđena Bahčisarajska česma (Bahčisarajskij fontan, 1821–23), koju je opjevao i A. Mickiewicz, a sa »slobodama« nomadskoga tabora morao se oprostiti pridošlica iz grada – Aleko (Cigani – Cygani, 1825). U kasnijim poemama Puškin je vjeran romantičnim motivima, ali ih uvodi u povijesni kontekst. Poema Bakreni konjanik (Mednyj vsadnik, 1837) koncipirana je kao novela o sukobu činovnika Jevgenija unesrećena u poplavi, koji izražava svoj prosvjed graditelju. Osvećuje mu se simbolički državotvorni jahač (Falconetov spomenik), koji protagonista dovodi do ludila. Najveće je Puškinovo pjesničko djelo »roman u stihovima« Jevgenij Onjegin (Evgenij Onegin, 1833). Fabula o neostvarenoj ljubavi petrogradskoga dandyja i mlade plemkinje u provinciji, suprotstavlja dvije sredine bitne za rusku književnost: prijestolnicu i ladanje. Autor se može identificirati s dokonim Jevgenijem, ali ga moralno nadvisuje »drugomu dana« Tatjana, koja se udaje u tradicionalnoj Moskvi. Poema je pisana teškom »onjeginskom strofom«, ali je ujedno lagani, gdjekad lirski, gdjekad ironični, vrlo gibak tekst s unutrašnjim dijaloškim temeljem cijele kompozicije. Romantizam je tu prevladan: u dvoboju s Onjeginom gine romantični »göttingenški đak« Lenski, a ovaj golemi sveruski scherzo koji (ne) završava Onjeginovim putovanjima, prihvaća se u osvit »naturalne škole« kao »enciklopedija ruskoga života« (V. G. Bjelinski). Uslijedit će Turgenjevljev »suvišni čovjek«, također njemački student, u romanu Rudin.

Carska tragedija Boris Godunov (1825) ni danas se gotovo ne izvodi, navodno zbog prevelikoga scenskog prostora: od manastirske ćelije do litavske granice, Krakova i poljskih plemićkih dvoraca sve do kremaljskih odaja, u kojima uzurpator prijestolja, Boris, polaže ispit savjesti, te naroda u pozadini (scena na gradskom trgu gdje se obznanjuje krunjenje cara koji je Moskvu spasio od Dimitrija Samozvanca).

Golema je uloga koju je Puškin odigrao u stvaranju novije ruske proze. Pugačovljev ustanak postao je građom Kapetanove kćeri, s naslovnom junakinjom koju će uz blagoslov Katarine II. oženiti časnik što se našao među braniteljima tvrđave pred ruljom ustanika. Stilski su značajnije pomno brušene novele u zbirci Belkinove pripovijesti (Povesti Belkina, 1830). »Točnost i kratkoća« stilističke su odlike tih salonsko-sentimentalnih novela s elementima parodiranja (stranih) uzora, obogaćenih realijama ruske povijesti (rat 1812) i svakidašnjice ruske pokrajine. Izdvaja se Nadzornik poštanske postaje (Stancionnyj smotritel’), koju su kasniji kritičari smatrali krunskim dokazom teze kako je ruska književnost rano izrazila sućut prema »poniženomu malomu čovjeku«. Nesretnoga činovnika kojemu je časnik odveo kćer, naslijedili su likovi Gogoljeve Kabanice i Bijednih ljudi F. M. Dostojevskoga. Posebno je pak mjesto zauzela Pikova dama (Pikovaja dama, 1833). Tragični lik kartaša s »Napoleonovim profilom i Mefistovom dušom«, kao »neobični … tip petrogradskoga doba« primijetio je izrazito urbani F. M. Dostojevski, a sama je pripovijest još uvijek sentimentalna s tragičnim samoubojstvom zavedene djevojke.

Prevoditelji su imali muke s Puškinovim tekstovima, a temeljne modele Europa je već upoznala. Svjetsku slavu stekle su samo opere Boris Godunov, Jevgenij Onjegin, Pikova dama (P. I. Čajkovski). Tek je Turgenjev postao »europskim« piscem, a Dostojevski i Tolstoj predstavili su »rusku dušu«. Puškinova recepcija u Hrvatskoj također je marginalna. »Iliri« su u njem vidjeli pjevača moćnoga slavenstva; samo je S. Vraz cijenio i sentimentalno-romantičarsku poeziju, a neke su novele prenesene i na hrvatsko tlo. Kuriozitet je pokušaj Špire Dimitrović-Kotoranina da prevede Jevgenija Onjegina u desetercu, pa je spjev morao pričekati Tomislava Prpića i I. Slamniga da svladaju Puškinove jambe i ostanu pritom čitki.

Puškin, Aleksandr Sergejevič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51164>.