Quiroga [kiro'γa], Horacio, urugvajski književnik (Salto, 31. XII. 1878 – San Ignacio, Misiones, 19. II. 1937). Počeo kao modernistički pjesnik, a razvio se u jednog od najzanimljivijih autora hispanoameričke pripovijetke. Doživio je nekoliko obiteljskih tragedija, a sam je iz nehata ubio prijatelja 1902; život je, teško oboljevši, završio samoubojstvom. Živio je naizmjenično u argentinskoj prašumi i u Buenos Airesu i dr. U prvim radovima blizak je senzibilitetu E. A . Poea (pripovijetka Zaklana kokoš – La gallina degollada, 1925., i dr.). Pisao je poslije o odnosu čovjeka i prirode, osobito o čovjekovoj potrebi da vlada situacijom i o igri slučaja koja to redovito priječi. Zbog zanimljive tematike i pripovjedačke perspektive jedan je od prvih hispanoameričkih prozaista priznatih i u svijetu (smatraju ga ocem hispanskoameričke kratke priče). Zbirke pripovijedaka: Priče o ljubavi, ludilu i smrti (Cuentos de amor, de locura y de muerte, 1917), Priče iz prašume (Cuentos de la selva, 1918), Divljak (El salvaje, 1920), Anaconda (1921), Pustinja (El desierto, 1924), Prognanici (Los desterrados, 1925) i dr.