Radić, Stjepan

Radić, Stjepan, hrvatski pijanist i pedagog (Zagreb, 9. XI. 1928Zagreb, 22. III. 2010). Unuk političara S. Radića. Glasovir učio na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji (I. Maček, P. Dumičić, S. Stančić). Usavršavao se na akademiji Santa Cecilia u Rimu kod C. Zecchija. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu predavao glasovir 1961–95 (redoviti profesor od 1974). Tijekom 1990-ih aktivno se uključio u politička zbivanja u samostalnoj Hrvatskoj (saborski zastupnik 1995–2002., potpredsjednik Sabora 1995–2000., počasni predsjednik HSS-a od 2002). Pijanističku karijeru započeo je za vrijeme studija. Nastupao solistički, uz orkestar i kao komorni glazbenik (klavirski trio Radio Zagreba). Koncertirao je u mnogim europskim zemljama i SAD-u. Kao pijanist odlikovao se suverenom tehnikom i snagom strastvena izričaja ostvarujući svoje najbolje interpretacije u skladbama romantičara R. Schumanna, S. V. Rahmanjinova, P. I. Čajkovskoga i dr. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1994).

Radić, Stjepan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51445>.