STRUKE:

radioastronomija

ilustracija
RADIOASTRONOMIJA, prijamna antena kraj Areciba na Puerto Ricu
ilustracija1ilustracija2

radioastronomija (radio- + astronomija), grana astronomije koja za ispitivanje svemirskih objekata rabi radiovalove duljine od 1 mm do 30 m koje propušta Zemljina atmosfera (ionosfera). Prvi su galaktičke radiovalove opažali Karl Guthe Jansky, koji je 1932. ustanovio da se njihov izvor nalazi u središtu Mliječne staze, te Grote Reber, koji je 1945. izradio radiokartu neba, utvrdivši kao izvore Sunce i Andromedinu galaktiku te druge izvore koji nisu emitirali vidljivo zračenje.

Naglim razvojem tehnike prijama (→ radioteleskop) omogućeno je snimanje neba na nizu radiovalnih duljina. Mjeri se vlastito gibanje i paralaksa radioizvora, a izvori se uspoređuju s njihovim oblicima u drugim dijelovima elektromagn. spektra. Obične zvijezde slabi su izvori radiovalova, a kao jači se izvori ističu osobiti objekti, veoma gusti i maleni, u brzoj vrtnji, kao što su to pulsari, radiogalaktike i kvazari. Ovisnost sjaja radioizvora o njihovu broju otkriva njihov raspored po dubini svemira, što pomaže razumijevanju razvoja svemirskih tijela i svemira u cjelini. Optičkim metodama opaženi su neki radikali i atomske skupine u međuzvjezdanom prostoru (CH-radikal, 1937; CN i CH+, 1939), ali su tek spektralne metode radioastronomije omogućile uvid u postojanje niza atomskih skupina, sve do složenih organskih molekula, npr. CH3CHO, HNCO, kao i niza anorganskih vrsta poput SiO, H2S, H2O, SO itd.

U tzv. mikrovalnom području (milimetarske do centimetarske valne duljine) bilježi se vrlo slabo mikrovalno pozadinsko zračenje koje pristiže s cijeloga neba, spektar mu je toplinski za temperaturu od 2,725 K, a razlike nisu veće od 0,1%. Zračenje su otkrili Arno Allan Penzias i Robert Woodrow Wilson 1965. Ono potječe iz ranijega doba svemira, kada se nakon velikoga praska visokotemperaturni ionizirani plin (koji je za zračenje nepropustan) ohladio na temperaturu pri kojoj su nastali neutralni atomi, pa se zračenje moglo slobodno širiti prostorom. Zbog ekspanzije svemira, gustoća zračenja i njegova temperatura pali su na današnju vrijednost. Iz malih razlika jakosti zračenja ustanovljeno je gibanje Galaktike u smjeru zviježđa Lava brzinom od 600 km/s. Na temelju inih svojstava zračenja zaključilo se da svemirski prostor ima euklidsku geometriju. Radioastronomija uključuje i radarsku astronomiju, aktivno istraživanje tijela Sunčeva sustava s pomoću radara – mjerenjem vremena potrebnoga za povrat radiovala koji se odrazio od ispitivanoga tijela, kao i mjerenjem jakosti i polarizacije odraženoga radiovala. Razvijen u II. svjetskom ratu, radar je u astronomiji najprije bio upotrijebljen za točno mjerenje Mjesečeve udaljenosti (madžarski i američki astronomi 1948), njegova gibanja, te za praćenje meteorskih tragova. Otkriveni su dnevni meteorski rojevi i ustanovljeno je da svi meteori pripadaju Sunčevu sustavu. Nadalje, određivane su udaljenosti planeta, periodi njihove vrtnje (prvo točno mjerenje Merkurova i Venerina perioda vrtnje), dimenzije, reljefne značajke i svojstva tala na površinama planeta. Radari i radarski visinomjeri postavljani su na mnogim svemirskim letjelicama. Do sada su tako ispitivani Venera i Mars, sateliti Jupitera i Saturna, te neki planetoidi.

radioastronomija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51476>.