Rameau [ʀamọ'], Jean-Philippe, francuski skladatelj i glazbeni teoretičar (Dijon, kršten 25. IX. 1683 – Pariz, 12. IX. 1764). Član glazbeničke obitelji, prvu je glazbenu poduku dobio privatno, potom u Isusovačkom kolegiju u Dijonu. God. 1701–02. boravio je u Italiji (Milano). Prvih je četrdesetak godina proveo uglavnom u anonimnosti djelujući kao violinist u putujućoj opernoj družini i kao kapelnik u Avignonu (1702–06), te kao orguljaš u Parizu, u Isusovačkom kolegiju (1706–08), u Dijonu (1709–13), Lyonu (1709–15) i Clermont-Ferrandu (1715–22). Od 1722. do smrti djelovao je u Parizu. Objavivši dva kapitalna glazbenoteorijska djela, Rasprava o harmoniji (Traité de l’harmonie, 1722) i Novi sustav teorije glazbe (Nouveau Système de musique théorique, 1726), postao je poznat u Francuskoj i u inozemstvu. Objavio je i niz zbirki djela za čembalo (Pièces de clavessin, I–II, 1724; Nouvelles suites de pièces de clavecin, 1729) i kantata (Cantates françoises à voix seule, 1729–30), ali je prva stalna mjesta kao orguljaš dobio tek 1732. i 1736 (Isusovački kolegij). Godine 1733. započela je Rameauova karijera opernoga skladatelja. Njegove prve dvije opere, Hipolit i Aricija (Hippolyte et Aricie, 1733) i Galantne Indije (Les Indes galantes, 1735), imale su velik odjek, od divljenja do krajnje odbojnosti, pretežito tradicionalnih zagovornika operne glazbe J.-B. Lullyja. Tijekom 1730-ih Rameau je započeo svoje kontakte s francuskim dvorom, suradnju s Voltaireom na libretima triju opera i objavio teorijsko djelo Harmonijsko stvaranje (Génération harmonique, 1737). Pošto je 1745. dobio kraljevsku mirovinu i titulu dvorskoga skladatelja, uslijedile su njegove najplodnije stvaralačke godine (1745–49), široka potpora publike i izvedbe njegovih djela širom Francuske, ali i doživotni sukob sa J.-J. Rousseauom. Godine 1752–64. Rameau je zbog poodmakle dobi i bolesti radio sve manje za glazbenu pozornicu, ali se intenzivno nastavio baviti glazbenom teorijom, i u tom razdoblju objavio 23 djela. Sukobio se s izdavačima Enciklopedije Diderotom i d’Alembertom i nikada nije bio izabran za člana Francuske akademije. – Rameau je autor 30 opera, niza svjetovnih (dueti, kanoni, kantate, arijete) i sakralnih (moteti) vokalnih djela, solističke glazbe za glazbala s tipkama (suite za čembalo i dr.) te drugih instrumentalnih djela (koncerti za čembalo i dr.). Objavio je i 38 glazbenoteorijskih djela. Rameaua se općenito smatra jednom od najvećih ličnosti francuske glazbe i najznačajnim francuskim skladateljem XVIII. stoljeća, osobito na području opere i glazbe za čembalo, a njegova je Rasprava o harmoniji kapitalno djelo za razumijevanje načela skladanja u baroknome stilu.
